Traži

Vatican News
Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu (Iv 3, 14-21). Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu (Iv 3, 14-21). 

Razmišljanje o misnim čitanjima 4. korizmene nedjelje

Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu (Iv 3, 14-21).

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutra, na četvrtu korizmenu nedjelju, liturgijska nas ulazna antifona poziva na radost: „Raduj se Jeruzaleme. Kličite i radujte se vi koji bijaste u tuzi“. Sutrašnja nedjelja je nedjelja radosti, odmor u korizmenom hodu prije konačnog uspinjanja u Jeruzalem.

Sutrašnja nam liturgijska čitanja pokazuju da je pravi razlog te radosti velikodušna Božja ljubav. Pa i onda kada smo u beznadnoj situaciji Bog intervenira, pribavljajući nam spasenje i radost. Isus Nikodemu u evanđelju kaže: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. U drugom čitanju sveti Pavao kaže: „Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu.“

Prvo nam čitanje pokazuje znakovit primjer Božjega milosrđa, obnovu jeruzalemskoga hrama nakon razaranja i izgnanstva.

Prvo čitanje ističe strpljivost i velikodušnost Boga koji brižno i neprestano šalje svoje glasnike kako bi narodu pokazao pravi put koji mora slijediti, put koji mu jamči mir i radost. Bog to čini jer ljubi svoj narod i zato što voli svoje prebivalište, prekrasan jeruzalemski hram koji je izgradio Salomon.

No ta se Božja velikodušnost sukobljava s neprestanom nevjernošću naroda, počevši od glavara. Biblijski tekst kaže da su svi judejski glavari i svećenici množili svoje nevjernosti, rugali su se Božjim glasnicima, prezirali njegove riječi i podsmjehivali se njihovim prorocima.

Stoga je Božja kazna postala neizbježna, te se dogodila najstrašnija katastrofa u tom narodu; neprijatelji su opsjeli Jeruzalem, nasrnuli su na hram, ljubljeno Božje prebivalište, simbol Božjega saveza s narodom, i zapalili ga. Srušili su jeruzalemske zidine, zapalili su sve njegove građevine i uništili sve njegove najotmjenije kuće. Potom je došlo progonstvo: „One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima“.

Četrdeset godina nakon toga Kir, novi perzijski kraj, po Božjem nadahnuću, odluči osloboditi prognanike i vratiti ih u Jeruzalem kako bi obnovili hram. Dao im je sva potrebna sredstva za tu obnovu. Tu imamo još jedno krasno očitovanje Božjega milosrđa i vjernosti prema vlastitom narodu, unatoč svim nevjernostima i zločinima koje su počinili njegovi pripadnici.

Kir Židovima kaže: „Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo“.

Ta je pripovijest zapravo samo preuobličavanje još veće Božje velikodušnosti, koja će se očitovati nakon najveće nevjernosti židovskih glavara, to jest nakon Isusove osude na smrt i odbacivanja njihovog Mesije; Bog će ga uskrisiti.

To uskrsnuće nije činjenica koja se odnosi samo na Isusa, nego i na sve nas. Sveti Pavao ističe: „Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – s njim nas i uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu, da u vjekovima koji nadolaze pokaže izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu“.

Isusovo je uskrsnuće mnogo važnije čudo ljubavi od obnove jeruzalemskog hrama o kojem se govori u prvom čitanju. Isus je Židovima objavio: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“.

Isusovo je uskrsnuće također dar cijelom čovječanstvu. Naime, Isus u evanđelju kaže: „Bog je toliko ljubio svijet…“. To jest Bog nije ljubio samo židovski narod; ljubav kojom je najviše ljubio i kojom je obdario taj narod, nije bila isključiva ljubav, nego određena da se širi na sve narode na zemlji.

„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“. Bog nam je dao svoga Sina uzdižući ga na križ, no i uzdižući ga k sebi na nebo, s desne strane svojem veličanstvu. Naime, križ je samo početak pokretanja Isusovog uzdizanja koje se nastavlja njegovim uskrsnućem i uzašašćem na nebo. To je pokretanje koje uzdiže i našu ljudsku prirodu smješta blizu Boga, na korist svima nama.

Isus Nikodemu kaže: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“. Radi se o Židovima koji se, prolazeći kroz pustinju, odmetnuše od Boga i zato su ih napadale otrovne zmije. Vapili su Gospodinu da ih oslobodi. Stoga je Bog Mojsiju naredio da podigne brončanu zmiju na stup, govoreći da koga ugrize otrovna zmija, ako s vjerom bude pogledao na tu mjedenu zmiju, ozdravit će.

Isus je htio biti ta zmija koja je u određenom smislu simbol grijeha i kazna za grijeh. Križ je sve to; grijeh i kazna za grijeh. No snagom njegove ljubavi Isus mu je potpuno promijenio značenje; od sredstva kazne za odmetnute robove, križ je postao očitovanje najveće ljubavi. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

Križ je najveće očitovanje Božje ljubavi; ljubavi koja dolazi iz Očeva srca, koja je sa zahvalnošću i velikodušnošću Sinova srca prihvaćena i širi se u cijelom svijetu. Isus ističe: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“. „Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!“ Tako su svi grešnici pozvani imati povjerenja u neograničeno Božje milosrđe koje se očituje u Isusovoj smrti na križu.

Međutim, Bog ne želi siliti slobodu ljudi. Stoga mogu i dalje djelovati kako su djelovali Židovi u vrijeme razaranja jeruzalemskog hrama, rugajući se Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima. Uvijek je moguće svoje srce zatvoriti ljubavi koja dolazi od Boga, više voljeti tamu od svjetla. Isus kaže: „Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova“.

Ipak, Bog želi da i onaj koji je učinio zlo dođe k svjetlu, kako bi mogao prihvatiti njegovo neograničeno milosrđe i djela istine, to jest uvijek hoditi u smjeru svjetla.

Pozvani smo sve više otvarati svoje srce neograničenoj Božjoj ljubavi, njegovom milosrđu punom nježnosti i velikodušnosti. Radosni smo što u korizmeno vrijeme možemo sve više prihvaćati Božje milosrđe. Naime, nije dovoljno samo primiti oprost od Boga, nego moramo u sebi primiti Božju ljubav. Tada ćemo moći živjeti život koji pokreću pravda i milosrdna ljubav, te će tako naš život postati svjedočanstvo ljubavi koja dolazi od Boga. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje o misnim čitanjima 4. korizmene nedjelje
13 ožujka 2021, 14:16