Traži

Vatican News
Sveti papa Ivan Pavao II. u Lourdesu 1983. godine Sveti papa Ivan Pavao II. u Lourdesu 1983. godine  (Vatican Media)

Vijesti iz života Katoličke Crkve u Hrvatskoj

„Od kada je papa Ivan Pavao II., prije 29 godina, na blagdan Gospe Lurdske, uveo Svjetski dan bolesnika, nikada se nije obilježavao ni slavio kao ove godine“. Tim je riječima krčki biskup i predsjednik Odbora HBK za pastoral djelatnika u zdravstvu Ivica Petanjak počeo svoju ovogodišnju poruku.

Neno Kužina - Zagreb

„Od kada je papa Ivan Pavao II., prije 29 godina, na blagdan Gospe Lurdske, uveo Svjetski dan bolesnika, nikada se nije obilježavao ni slavio kao ove godine“. Tim je riječima krčki biskup i predsjednik Odbora HBK za pastoral djelatnika u zdravstvu Ivica Petanjak počeo svoju ovogodišnju poruku. „Suvremeni svijet ide u jedan veliki rizik da čovjeka današnjice, koji je ionako za života u mnogočemu otuđen i prepušten sam sebi, liši i te posljednje ljudske geste, da bolesnik u svojoj bolesti ostane sam i da mnogi odlaze s ovoga svijeta u posvemašnjoj izolaciji i bez ikakve ljudske blizine i utjehe. Dragi bolesnici, dragi stari roditelji, bake i djedovi u domovima umirovljenika, podržavajte u sebi veliku nadu i živu svijest da vas vaši najbliži nisu zaboravili i da bi rado bili uz vas, stisnuli vam bolesnu i staračku ruku i pružili riječ utjehe, samo kad bi im to bilo moguće. Sad se nalazite u sličnom stanju u kojem se našao sam Sin Božji Isus Krist kad je u Getsemanskom vrtu iskusio što znači biti sam u patnji. Neka vam on u ovom vremenu kušnje bude najveći i najjači oslonac, jer će vas samo on u potpunosti razumjeti. Neka ovo vrijeme koje je postavilo i dovelo u pitanje sve naše odnose prema Bogu, čovjeku i svemu stvorenom, bude poziv i poticaj na radikalnu promjenu najprije nas kršćana, a onda i cijelog svijeta, u duhu Gospinih ukazanja u Lurdu i pozivu na molitvu, pokoru i obraćenje“.

Iza nas  je proslava Stepinčeva, 61. obljetnica smrti kardinala Alojzija Stepinca. Dostojanstveno je bilo u svim župama koje ovog hrvatskog blaženika imaju za svoga zaštitnika. Glavni služitelj Presvete euharistije ispred ranjene zagrebačke prvostolnice bio je zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić. S njim su služili riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, biskupi gospićko-senjski Zdenko Križić, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, sisački Vlado Košić, pomoćni đakovačko-osječki Ivan Ćurić, zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško i Mijo Gorski, provincijali i velik broj svećenika.

„Dok živimo u ovim neobičnim okolnostima epidemije, ne izostaju pitanja kakav će biti društveni i crkveni život nakon nje. Hoće li oslabiti životnost Crkve, odnos prema sakramentima i pobožnostima? Što ćemo iz pandemije i potresa naučiti o temeljnim vrijednostima i o važnosti životnih oslonaca obitelji, Crkve, društva i države“? Upitao je to u homiliji kardinal koji je podsjetio na to kako su prije nepunih osamdeset godina iz ove Katedrale na svetkovinu Krista Kralja 1941. odjekivale ove riječi nadbiskupa Stepinca: »Dok god opet Kristova ljubav ne obasja srca naša, ludost je i pomisliti na bolje dane čovječanstva, ludost je vjerovati u boljega čovjeka. Draga katolička omladino, katoličke žene i muževi! Više nego ikada potrebni su danas čovječanstvu heroji Kristove ljubavi, da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama; da izliječe što je bolesno; da poviju što je ranjeno; da svežu što je slomljeno; da utješe što je žalosno; da obrišu suze onima koji plaču. A tih je mnogo, neizmjerno mnogo danas po čitavom svijetu. Budite vi glasnici te divne kršćanske ljubavi.« Kardinal Bozanić nastavio je: „Zahvalni smo za sve današnje »heroje i glasnike kršćanske ljubavi« po kojima dublje shvaćamo i vrijednost života i značenje Crkve u njezinu otajstvu. Pandemija i potresi omogućili su nam da prepoznamo i cijenimo mnoge istinske bližnje koji su u situacijama kada je vladao strah izložili svoje živote za druge. Molimo sada i za sve pokojne koji su prošlih mjeseci prešli granicu smrti. Naši su životi isprepleteni te su mnogi primili pomoć od ljudi koji su ispisali važnu stranicu u našoj povijesti. Za sve Bogu zahvaljujemo“. „Ne zaboravimo koliko je samo osoba bilo nadahnuto životom i smrću blaženoga Alojzija da bi odgovorile na Božji poziv. Tko bi mogao nabrojiti svećenička i redovnička zvanja koja su bila nadahnuta, nošena i oblikovana svjedočanstvom svetosti blaženoga Alojzija, ne samo u našemu narodu, nego i diljem svijeta? I zar netko sumnja da Bog po njemu i danas poziva mladiće i djevojke da pođu putem svećeništva i redovništva? Ili da budu dobri supružnici, očevi i majke, da kao članovi društva ne uzmiču pred ideologijama koje zanemaruju: vrijednost i dostojanstvo ljudskog života od začeća do naravne smrti, ljubav prema istini i pravdi, zauzimanje za obespravljene, potrebu za ljudskim uredbama koje poštuju Božje zakone“?

Na spomendan bl. Alojzija, služeći misno slavlje u župnoj crkvi u Krašiću, apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua upitao je: „Tko zna koliko je puta i on, poput Isusa, bio potresen vidjevši kako se približava njegov čas. Možda je i on molio Oca da ga poštedi one gorke čaše koju je trebao ispiti. Blaženi je Stepinac na svojoj koži iskusio što znači nepravedna osuda, osamljenost, progonstvo i nerazumijevanje. Samo ga je svijest o njegovom spasiteljskom poslanju mogla održati postojanim u nadi, unatoč potresenosti. Nije pokleknuo jer: „Na sve optužbe koje su ovdje protiv mene izrečene – rekao je u svojoj obrani na sudu – odgovaram da mi je savjest mirna … i jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“ Sveti papa Ivan Pavao II. u homiliji prigodom beatifikacije Stepinca u Mariji Bistrici rekao je: „Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio“...    Ne nasilna smrt, već polagano mučenje tijekom kojega je „odvažno izložio vlastiti život“, odnosno prikazao ga. Za što?  Papa kaže  „za svjedočenje Evanđelja i za jedinstvo Crkve“. Čini mi se da je upravo ovdje bit poruke blaženoga Stepinca, njegove duhovne baštine: „Svjedočiti Evanđelje i jedinstvo Crkve.“ Činio je to na različite načine. Dovoljno je  prisjetiti se kako je živio siromaštvo, opraštanje, ljubav prema bližnjemu, strpljenje, molitvu … i u zatvoru, prvo u Lepoglavi, a zatim ovdje, u svojoj dragoj rodnoj župi, u Krašiću. Njegov je život, posebno njegova polagana žrtva, bio svjedočanstvo Evanđelja“... „Mnogo sam putovao po svijetu u 30 godina svog djelovanja u diplomatskoj službi Svete Stolice i moram reći da sam rijetko naišao na narod koji toliko voli i koji je toliko privržen nekom svecu kao što je hrvatski narod privržen kardinalu Stepincu“... „Možda je i hrvatski narod u cjelini pozvan živjeti u tišini onaj redak „duša mi je sada potresena“ … Ne razumije zašto dragi Blaženik kojeg smatra „Ocem“ još nije proslavljen, kao što zaslužuje, no možda svi zajedno možemo reći „još nije došao čas“ i nadalje se nadati da taj čas nije daleko. Tko zna, možda nam prirodne katastrofe koje su nas tako snažno pogodile pomognu da opet otkrijemo, također po zagovoru Blaženog Stepinca, ono izmirenje s prošlošću koje je toliko potrebno te se na taj način, pročišćavajući sjećanje, otvori put prema času proslave te kanonizacija bude svima povod za slavlje, a ne razlog novih podjela“, zaključio je svoju propovijed apostolski nuncij.

„Zagrebačka prvostolnica, Hrvatska crkva sv. Jeronima u Rimu i župna crkva Presvetoga Trojstva u Krašiću povlaštena su i sveta mjesta iz kojih se nezaustavljivo promiče glas o svetosti toga Božjega čovjeka. Njegovo štovanje davno je nadišlo granice njegove rodne župe, nadbiskupije i hrvatske domovine. Njegov smrtni dan postao je naš zajednički blagdan, svetkovina“, rekao je na Stepinčevo u krašićkoj crkvi vojni ordinarij Jure Bogdan. 

Ovdje poslušajte prilog: Vijesti iz života Katoličke Crkve u Hrvatskoj
11 veljače 2021, 13:38