Traži

Vatican News
Reimski evanđelistar Reimski evanđelistar 

Povodom Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva, o hrvatskoj glagoljskoj kulturi

Hrvatski sabor 15. veljače 2019. odlučio je proglasiti nadnevak 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Dogodilo se to na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u okrilju kojega se rodila zamisao da na razinu trajnoga spomena i godišnjega obilježavanja bude uzdignut dan 22. veljače 1483. kada je tiskana prva glagoljska knjiga: ″Misal po zakonu rimskoga dvora″.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Hrvatski sabor 15. veljače 2019. odlučio je proglasiti nadnevak 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Dogodilo se to na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u okrilju kojega se rodila zamisao da na razinu trajnoga spomena i godišnjega obilježavanja bude uzdignut dan 22. veljače 1483. kada je tiskana prva glagoljska knjiga: ″Misal po zakonu rimskoga dvora″. Tiskara se nalazila, pouzdano se smatra, u ličkome mjestu Kosinju. S obzirom na to da je ″Misal″ tiskan prije 1500. godine, dok tiskarstvo još bijaše u povojima, ubraja se u inkunabule (lat. ″incunabula″: ′povoji, pelene′).

Pet godina prije 1500-te nastao je potresni zapis popa Martinca o Krbavskoj bitci gdje je napisao da ″Turci nalegoše na jazik hrvacki″, pri čemu u tome kontekstu riječ ″jezik″ zapravo znači ″narod″. Taj se Martinčev zapis nalazi u ″Drugome novljanskom brevijaru″ iz 1495., nastalom u malome skriptoriju na Grobniku.

S obzirom na način organizacije teksta, razaznatljive su sličnosti – premda najvjerojatnije nije riječ o izravnome utjecaju – ″Zapisa popa Martinca″ s jednim drugim, oko četiri stoljeća starijim glagoljičnim spomenikom koji je zapisan odnosno uklesan približno 1100. godine a pronađen u crkvi svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku: riječ je, razumije se, o ″Baščanskoj ploči″. Tu se prvi put na hrvatskome jeziku ili, bolje rečeno, na hrvatskoj redakciji staroslavenskoga jezika spominje ime hrvatskoga naroda i ime jednoga hrvatskog vladara, naime Zvonimira, za kojega je istaknuto da je ″kralj hrvatski″. U kamenu ″Baščanske ploče″ slovčani uklesi pokazuju prijelazni tip iz oble glagoljice u uglatu.

Treba pripomenuti da ″Baščanska ploča″ nije najstariji glagoljski spomenik – prethode joj u 11. stoljeću tekst ″Kločev glagoljaš″ napisan na pergameni te veći broj u kamenu uklesanih tekstova, primjerice ″Plominski natpis″, ″Valunska ploča″, ″Krčki natpis″… Spomenimo još neke među važnijim glagoljskim tekstovima hrvatske srednjovjekovne pismenosti. To su ″Vinodolski zakon″ iz 1288., sačuvan u prijepisu iz 16. stoljeća, ″Istarski razvod″, koji je napisan između 1275. i 1395. kompilacijom i preradbom još starijih isprava, a sačuvan je u prijepisu također iz 16. stoljeća, zatim ″Misal kneza Novaka″ iz 1368., ″Hrvojev misal″ s početka 15. stoljeća, najvjerojatnije iz 1404., ″Prvi vrbnički misal″ iz 1456., ″Drugi vrbnički misal″ iz 1462., nadalje ″Petrisov zbornik″ iz 1468. te već spomenuti ″Drugi novljanski brevijar″ iz 1495.

Uz također spomenuti ″Misal po zakonu rimskoga dvora″ još je pet mlađih glagoljicom tiskanih hrvatskih inkunabula: ″Brevijar po zakonu rimskoga dvora″ iz 1491., ″Traktat o ispovijedi″ napisan 1492., zatim ″Baromićev brevijar″ iz 1493., ″Senjski misal″ iz 1494. te ″Spovid općena″, tekst napisan 1496. K tome treba istaknuti da Hrvati bijahu jedini katolički narod u Europi kojemu su pape, bilo izrijekom bilo prešutno, odobravali pravo da se koristi u bogoslužju vlastitim pismom i vlastitim jezikom.

Stoljećima se među Hrvatima vjerovalo u takozvanu jeronimsku teoriju, prema kojoj je tvorac glagoljice sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj. Takvo je mnijenje argumentirano pobio Franjo Rački godine 1861. u djelu ″Pismo slovjensko″. Sveti Jeronim živio je u 4. i 5. stoljeću pa doista nije moguće ponuditi vjerodostojan odgovor na pitanje kako je, ako autorstvo glagoljice pripada Jeronimu, dotično pismo bilo zaboravljeno pola tisućljeća te se iznenada pojavilo u svjetlu povijesti, među opismenjenim i kristijaniziranim slavenskim narodima.

Danas među znanstvenicima prevladava mišljenje da je glagoljicu – koja je, uz ćirilicu, jedno od slavenskih pisama – sastavio sredinom 9. stoljeća Konstantin Filozof, bizantski redovnik iz Soluna, poznatiji kao sveti Ćiril. On i brat mu Metod zapisivali su glagoljicom slavenske prijevode grčkih liturgijskih tekstova.

Naziv ″glagoljica″ izveden je iz glagola ″glagoljati″, koji izvorno znači ʹgovoritiʹ, te potom zadobiva i dodatno značenje: ʹobavljati bogoslužje na staroslavenskome jezikuʹ.

Osobito je važan događaj koji se zbio kada je znameniti i zaslužni vladar Karlo IV. Luksemburški još kao kraljević doputovao u hrvatski grad Senj, gdje je pribivao glagoljaškoj misi te ga se milozvučni crkvenoslavenski pjev neobično dojmio. Nakon što je postao češki kralj i zatim rimsko-njemački car – a potonje u posve određenome smislu znači da bijaše moćni vladar onodobne ujedinjene Europe – pozove u Prag osamdeset hrvatskih glagoljaša, benediktinaca, za koje 1347. dade u češkoj prijestolnici izgraditi veliki samostan nazvan ″Emaus″. Osnivanjem samostana namjeravao je Karlo IV. obnoviti u češkome narodu bogoslužje i književnost na slavenskome jeziku.

U skriptoriju rečenoga samostana nastao je 1395. evanđelistar izuzetne ljepote, kaligrafski napisan na pergameni, bogato opremljen, s neobično živim ilustracijama. Knjiga bijaše optočena dragim kamenjem. Riječ je o ″Reimskom evanđelistaru″, nazvanomu tako jer se danas čuva u Gradskoj knjižnici u francuskome gradu Reimsu kao najveća dragocjenost te kulturne ustanove. Pouzdani povijesni podatci svjedoče da su se francuski kraljevi u 16. i 17. stoljeću zaklinjali polaganjem ruke na dotičnu knjigu. Tako su nad evanđelistarom hrvatskih glagoljaša okrunjeni u krunidbenome gradu Reimsu Karlo IX., Henrik III., Luj XIII. i Luj XIV. Veliki, zvan i ″Kralj Sunce″.

Završavamo navodeći nekoliko rečenica iz članka što ga je u ″Slovu″, časopisu Staroslavenskoga instituta u Zagrebu (br. 63, 2013.), napisao hrvatski diplomat Claude Grbeša:

″Posrijedi je jedan od dragocjenijih rukopisa hrvatske redakcije s vrijednošću koja prelazi vjerske, jezične te književne okvire i ulazi u područje nacionalnoga identiteta i povijesti. Naposljetku, francuski i hrvatski znanstvenici rasvijetlili su istinsku ulogu ovoga intrigantnoga rukopisa na simboličnoj i svečanoj razini jer je doista povremeno služio u krunidbenim ceremonijama francuskih kraljeva u reimskoj katedrali.″ 

Ovdje poslušajte prilog: Povodom Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva, o hrvatskoj glagoljskoj kulturi
21 veljače 2021, 14:20