Traži

Vatican News
Vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega (Iv 1, 35-42). Vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega (Iv 1, 35-42).  

Razmišljanje o misnim čitanjima 2. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega (Iv 1, 35-42).

Ivica Hadaš - Vatikan

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije prikazuje poziv proroka Samuela, a evanđelje nam govori o susretu Isusa i dvojice učenika Ivana Krstitelja. Dakle, zajednička je tema biblijskih čitanja sutrašnje liturgije početak odnosa s Gospodinom.

Samuelov je poziv divan i privlačan. Dijete je položeno u Gospodinov hram, jer ga je njegova majka nakon rođenja i odvikavanja od prsiju povjerila svećeniku Eliju. Samuel je bio dio osoblja koje je služilo u hramu.

Tijekom noći čuo je glas koji ga je zvao njegovim imenom. Mislio je da ga je zvao svećenik, pa je otišao k njemu i kazao mu: „Evo me! Ti si me zvao!“ Možemo se diviti raspoloživosti tog djeteta. Ta je raspoloživost zaista za primjer; čim je čuo poziv, otišao je Eliju. No svećenik mu je odgovorio: „Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!“

Samuel je poslušao i vratio se na spavanje. No opet je čuo glas koji ga je zvao te je ponovo otišao Eliju i rekao: „Evo me! Ti si me zvao!“ Eli mu je opet odgovorio: „Ja te nisam zvao, sine! Vrati se i spavaj!“ Pisac Prve knjige o Samuelu protumačio je da „Samuel još nije poznavao Jahve, i još mu nikada ne bijaše objavljena riječ Jahvina“. Samuel još nije imao iskustvo Božjega glasa i poziva. Stoga mu je bio potreban Elijev savjet koji je nakon trećeg poziva shvatio da se radi o mističnom iskustvu, pa mu je kazao: „Idi i lezi; a ako te zovne, ti reci: Govori, sluga tvoj sluša“. Kada se Samuel vratio i legao, ponovo je čuo glas koji ga je zvao njegovim imenom, te je tada odgovorio kako mu je Eli savjetovao.

Što se tiče Samuela radi se o raspoloživosti prema Bogu što je početak njegovog velikog proročkog poslanja. U prvom čitanju dalje čitamo – „Samuel je rastao, a Jahve je bio s njim“. Taj nam prizor govori o otajstvenom susretu s Bogom; o jednostavnom susretu, no koji daje novo usmjerenje ljudskom životu.

U evanđelju se više ne radi o nepoznatom glasu, nego o osobi koja se vidi, a to je Isus. Ivan Krstitelj pokazao ga je i rekao: „Evo Jaganjca Božjega!“ Isus je privukao dvojicu Ivanovih učenika, te su pošli za njim. Isus se okrenuo i upitao ih: „Što tražite?“ Oni mu odgovoriše: „Rabbi, gdje stanuješ?“

Nato im je Isus kazao: „Dođite i vidjet ćete“. „Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše“. Tu možemo primijetiti kako je evanđelje vrlo diskretno, ne daje mnogo informacija, ne kaže gdje prebiva Isus; u kući ili pod šatorom; samo kaže: „Pođoše i vidješe gdje stanuje i ostadoše“. Tako evanđelist prikazuje susret s Gospodinom koji traje u vremenu.   

Svi bismo trebali željeti znati gdje stanuje Isus i ostati s njim. Kršćanski se život sastoji od neprestane želje da stanujemo kod Gospodina i u neprestanoj potrazi mjesta na kojem prebiva. Evanđelist Ivan kasnije nam daje preciznije podatke o tome. Kaže da Isus prebiva u Ocu i Otac prebiva u njemu. Isus prebiva u volji Očevoj, uvijek nastoji činiti Očevu volju. Između Isusa i Oca postoji životno jedinstvo; Isus je u Ocu i Otac je u njemu. Cijeli Isusov život odvija se u tom odnosu.

Isus je kasnije svoje učenike pozvao da prebivaju u njemu, govoreći: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“. Naše sudjelovanje u euharistiji mora biti taj nutarnji susret, intiman susret s Gospodinom koji znači uzajamno prebivanje između nas i njega. Isus je trs, a mi smo loze; mi prebivamo u njemu i njegov život prebiva u nama. U svakom se trenutku života moramo pitati gdje Isus prebiva, gdje ga možemo susresti. Odgovor je: u volji Očevoj. Isusa susrećemo ako činimo Očevu volju.

Isus također prebiva u ljubavi. Ako živimo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i braći, prebivamo u Isusu i On prebiva u nama. Mnogo je mogućnosti kako se može živjeti u ljubavi; u svim okolnostima postoji drugačiji način, no bitno je sačuvati taj intiman odnos s Isusom, to uzajamno prebivanje njega u nama i nas u njemu.

Molitva nam mnogo pomaže živjeti taj uzajaman odnos s Isusom, no nije dovoljna; cijeli naš život mora biti intimno jedinstvo s njim. To da Isus prebiva u nama i mi u njemu zaista je čudesna stvarnost.

U drugom čitanju sveti Pavao Korinćanima kaže: „Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi?“ Kršćani prebivaju u Kristu, jer njihova su tijela njegovi udovi; Krist prebiva u njima, jer oni su njegovi udovi.

Sveti Pavao zaključuje da kršćanski život mora biti čist, zazirati od svake vrste nečistoće, osobito od svake neurednosti na području seksualnosti. Sveti Pavao napominje: „Tko prione uz bludnost, griješi protiv vlastitoga tijela“ koje je dio Krista, hram Duha Svetoga. Moramo poštovati svoje tijelo jer ono prebiva u Kristu i Krist u njemu.

Moramo imati mnogo snažniji osjećaj svojega dostojanstva koje dolazi upravo od našeg intimnog jedinstva s Isusom. Radi se o najvećem daru koji primamo, no i o velikoj obavezi na koju smo pozvani. Taj dar od nas zahtijeva odgovornost koju moramo prihvatiti s velikom velikodušnošću.

U euharistiji primamo Isusa. On prebiva u nama i mi u njemu. Molimo stoga Gospodina da ta divna stvarnost preobrazi cijeli naš život. 

Ovdje poslušajte prilog: Ramišljanje o misnim čitanjima 2. nedjelje kroz ligurgijsku godinu
16 siječnja 2021, 13:51