Traži

Vatican News
"Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Iv 1, 1-18). "Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Iv 1, 1-18).  (© BAV Urb.gr.2, f.20v)

Razmišljanje o misnim čitanjima 2. nedjelje nakon Bozića

"Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Iv 1, 1-18).

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja liturgija privlači našu pažnju svojim govorom o odnosu koji je uspostavljen između Boga i nas, zahvaljujući utjelovljenju njegovoga Sina. Radi se o uistinu bliskom i intimnom odnosu.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o mudrosti. U Starom zavjetu razmišljanje se o mudrosti približilo kontemplaciji Božjega Sina. To još nije bila potpuna objava, nego jedna vrsta pripreme na nju.

Mudrost sebe hvali govoreći: „Iziđoh iz usta Svevišnjega“. Iz usta je Svevišnjega izišla kao dar, kao riječ. Tako u tom utjelovljenju mudrosti već postoji prethodno uobličavanje objave Božje Riječi, Riječi koja je Božji Sin.

Stari zavjet je s divljenjem isticao da je ta utjelovljena mudrost od Boga primila poslanje da se nastani u židovskom narodu. Mudrost ističe: „Tada mi zapovijedi Stvoritelj sviju stvari, i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj, i reče: 'Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu'. Dao mi je tako spokoj u milome gradu, i vlast mi je u Jeruzalemu“.

U tom odlomku još nemamo potpunu objavu, jer se mudrost prikazuje kao stvorenje, a ne kao Božji Sin koji nije bio stvoren, nego rođen. Međutim, kaže da je od početka bila stvorena, odnosno prije postanka svijeta.

S druge strane, mudrost još nije utjelovljena Riječ, jer kasnije, u nekim svojim odlomcima, prorok Sirah ju poistovjećuje s Mojsijevim zakonom. Prema tome, ne radi se o osobi nego o instituciji.

Evanđelje nam pokazuje da je Riječ Božja Jedinorođeni Božji Sin koji se utjelovio. Evanđelist Ivan ističe: „Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“. Postoji usko povezan odnos između Riječi i Boga, te je na kraju prologa ta Riječ nazvana „jedinorođeni Sin“. Dakle, Riječ nije stvorenje, nego božanska osoba. Ona je „Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“, kako kažemo u Vjerovanju.

Ta se božanska osoba utjelovila. Prema tome kao vođu našega života sada više nemamo samo zakon i instituciju, nego božansku osobu koja se utjelovila i prihvatila našu ljudsku narav. Evanđelist Ivan kaže: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Jedinorođeni Božji Sin koji je došao na svijet i nama daje mogućnost da postanemo Božja posvojena djeca. Očito je, ne postajemo bogovi u svijetu u kojem je Sin Bog, nego na najveći mogući način sudjelujemo u sinovstvu utjelovljene Riječi. U Ivanovom prologu čitamo: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime“.

To je cilj utjelovljenja; jedinorođeni Božji Sin postao je čovjek, ne samo da bude među nama, nego da bude upravo jedan od nas i da nas tako uvede u nutarnji odnos s Ocem. On je zaslužan da smo postali usvojena djeca, dajući nam izvanredno dostojanstvo i puninu nenadmašivog života: „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao nas potiče na razmišljanje o tom čudesnom Božjem planu koji nam je darovan i koji koristimo. Sveti Pavao u najvećoj zahvalnosti kliče: „Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista – on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu“.

Bog nas je predodredio da budemo njegova usvojena djeca po djelu Isusa Krista; izabrao nas je prije stvaranja svijeta. Naime, cijelo je stvaranje Bog učinio kako bi služilo njegovom projektu da stvori ljude predodređene da postanu njegova djeca.

To u našem srcu mora izazvati veliku radost i osvijetliti sav naš život. Bog nas je ljubio do te mjere da nas je učinio svojom usvojenom djecom po Isusu Kristu, svojem jedinorođenom Sinu, utjelovljenom upravo kako bi ostvario taj njegov projekt ljubavi. Sve je to djelo milosti, to jest besplatne i velikodušne Božje ljubavi.

Sveti Pavao za Efežane traži milost da znaju cijeniti taj dar, da ga dobro shvate, da se otvore toj izvanrednoj objavi koja dolazi od Božje Riječi koja je za ljude svjetlo i život: „Bez prestanka zahvaljujem za vas i sjećam vas se u svojim molitvama, da vam Bog našega Gospodina Isusa Krista, Otac slave, dadne duha mudrosti i otkrivenja da ga potpuno upoznate: da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža njegov poziv, koliko bogatstvo slave krije njegova baština među svetima“.

I mi u ovo božićno vrijeme moramo tražiti da oči naše duše budu prosvijetljene, kako bismo mogli shvatiti Božji dar. To što nam je On učinio, izvanredan je dar, zato trebamo duha mudrosti i objave kako bismo ga mogli prepoznati. Moramo tražiti milost da razumijemo dar koji primamo, kako bismo mogli klicati od radosti, da bismo mogli živjeti, diveći se Božjem djelu u djetinjem zahvaljivanju i ljubavi.

Naši su pogledi i interesi često vezani samo uz zemaljsku razinu i mislimo samo na materijalne stvari. Istina je da naš život sa sobom nosi mnoge brige, no ne smijemo zbog njih zaboraviti važnije stvari. Najvažnija je stvar od svih upravo činjenica da se Božji Sin utjelovio, da je postao naš brat kako bismo s njim postali Božja djeca. Dostojanstvo koje nam nebeski Otac želi darovati jest najveće dostojanstvo koje se može zamisliti. A radost koja iz njega proizlazi najčišća je, najveća i najpotpunija radost koja se može zamisliti.

Božji Sin nije došao među nas samo kako bismo mu se divili i da bismo ga prihvatili kao prijatelja, nego je došao da nam dade svoj sinovski život, kako bi nas uveo u intiman odnos s Bogom i da bi tim odnosom prosvijetlio cijeli naš život.

Stoga prihvatimo tu milost u vjeri, nadi i ljubavi. Isusovo je utjelovljenje za nas izvor tih triju kreposti. Izvor je punine života, kako Isus u evanđelju ističe: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje o misnim čitanjima 2. nedjelje nakon Božića
02 siječnja 2021, 13:28