Traži

Vatican News
Dođosmo s istoka pokloniti se kralju (Mt 2, 1-12). Dođosmo s istoka pokloniti se kralju (Mt 2, 1-12).  (ANSA)

Razmišljanje o misnim čitanjima svetkovine Bogojavljenja

Dođosmo s istoka pokloniti se kralju (Mt 2, 1-12).

Ivica Hadaš - Vatikan

Svetkovina Bogojavljenja u našem srcu izaziva radost, jer to je zaista naše slavlje. Naime, to je svetkovina koja govori da su svi narodi pozvani na kršćansku vjeru i po njoj na ulazak u puninu Božjega života. Mudraci su prvi pogani koji su došli pokloniti se Božjem Sinu i prethodnica su Božjem planu koji će se ostvariti nakon Isusove smrti i uskrsnuća.

Stoga razmislimo o tim mudracima s Istoka koji su nam primjer u traženju Gospodina; traže svjetlo koje dolazi od Boga, traže Mesiju, židovskoga kralja; zbog toga ne oklijevaju ostaviti svoju zemlju i krenuti na dug put od Istoka do Jeruzalema.

Mudraci žive na Istoku, u zemljama u kojima je vrlo razvijena astronomija. Postoje vrlo stara svjedočanstva o istraživanjima koja su napravili Kaldejci koji su proučavali nebo i stjecali sve veće poznavanje zvijezda.

Mudraci su došli u Jeruzalem i pitali: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti“. Dug su put prešli kako bi se poklonili židovskom kralju koji se rodio. Ne znamo točno kako, no na nebu su prepoznali Božji znak koji je navijestio rođenje toga kralja. U Starom zavjetu govori se o Jakovljevoj zvijezdi koja mora izići. Možda su mudraci poznavali te proročke tekstove. U svakom slučaju, evanđelist nam kaže da su prepoznali Božji znak i odmah su krenuli na put, kako bi došli Mesiji koji se tek rodio.

Mudraci se nisu samo pomučili da bi krenuli na put, nego su svim sredstvima nastojali otkriti mjesto u kojem se nalazi Mesija. U Jeruzalemu su se obratili Herodu koji je od svećeničkih glavara i pismoznanaca tražio informacije o mjestu u kojem se trebao roditi Mesija.

Toj se brižljivosti mudraca suprotstavila ravnodušnost svećeničkih glavara i pismoznanaca. Poznavali su Pisma i bili u stanju dati pravi odgovor: „U Betlehemu judejskome jer tako piše prorok“, no nisu se odrekli svoje udobnosti kako bi tražili Mesiju. Nisu morali ići na dug put da bi došli u Betlehem, no nisu se micali. Dali su pravi odgovor, ali nije ih zanimalo otići i pokloniti se Mesiji.

Herod se ponašao još lošije. Bio je zabrinut: „Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: 'Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim'“. Zapravo, te su Herodove riječi bile lažne. Želio je znati gdje se nalazi to dijete, ne kako bi išao i poklonio mu se, nego da bi ga uklonio. Bojao se da bi mu to dijete moglo, ako je zaista kralj židovski, uzeti mjesto. Zbog toga ga je smatrao suparnikom kojega je trebalo ukloniti. Iz povijesti znamo da se Herod nije ustručavao ubiti ljude iz vlastite obitelji, smatrajući ih, zbog vlasti, suparnicima.

Tako nam se u tom događaju predstavljaju tri različita stava. Moramo izabrati koji ćemo od ta tri usvojiti. Isusov dolazak u naš život možemo smatrati opasnošću. Zapravo, takvim ga smatra naša sebičnost. Stoga možemo imati slične reakcije kao Herod i željeti uništiti ili ušutkati Isusovu objavu. Grijeh je upravo u tome da zbog svoje sebičnosti hoćemo odbaciti Isusovu prisutnost u svojem životu. Ako slijedimo svoju sebičnost, naše ljudske ambicije i zle sklonosti, osjećamo da nam je Isus smetnja i prepreka koju moramo ukloniti.

S druge strane, kao i svećeničke glavare i narodne pismoznance, ravnodušnost i nas može iskušavati. Znamo da je Isus Gospodin, Spasitelj, no radije živimo kao da to nije. Nažalost, ponekad živimo upravo tako; umjesto da se ponašamo u skladu sa svojom vjerom, slijedimo načela koja su joj potpuno suprotna, načela svijeta koji želi zadovoljiti sebične sklonosti, ambicije, glad za vlašću i bogatstvom.

Međutim, moramo slijediti primjer mudraca; biti spremni odreći se udobnosti kako bismo u svojem životu susreli Gospodina Isusa; uistinu ga tražeći kako bismo mu se poklonili, to jest priznati da je naš Gospodin, onaj koji nam pokazuje pravi put koji trebamo slijediti. Ako imamo taj stav, Isus će nas stvarno spasiti i mi možemo živjeti svu puninu života koju nam Bog želi dati; lijep i dobar život, život neprestanog napretka u vjeri, u nadi i ljubavi, napretka u djetinjoj poslušnosti Bogu i u solidarnosti sa svojom braćom.

Prvo čitanje liturgije na svetkovinu Bogojavljenja predstavlja osvrt na evanđeoski događaj o mudracima. Radi se o proroštvu Izaije koji vidi svjetlo koje sjaji nad Jeruzalemom: „A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom“. Zapravo, Isusovim rođenjem svjetlo sada svijetli nad Jeruzalemom, ili još jasnije, nad Betlehemom.

To svjetlo privlači poganske narode: „K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja. Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući“. Evanđelje kaže da mudraci Mesiji nose zlato i tamjan. Također dodaje i smirnu koja simbolizira otajstvo Isusove muke. U tradiciji neki su se umjetnici nadahnuli tim Izaijinim tekstom kako bi prikazali dolazak mudraca s devama u Betlehem.

Izaijino se proroštvo ne ograničava na naviještanje dolaska nekoliko mudraca u Betlehem kako bi se poklonili Isusu, nego naviješta obraćenje cijelih naroda: „K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja. Podigni oči, obazri se: svi se sabiru, k tebi dolaze“. To je prianjanje poganskih naroda vjeri u jedinoga Boga, zahvaljujući dolasku među nas njegova jedinorođenoga Sina. Možemo se osjećati ispunjeni radošću, jer događaj o mudracima naviješta prianjanje poganskih naroda, stoga i naše prianjanje, kršćanskoj vjeri.

U drugom nam misnom čitanju sveti Pavao daje kontemplirati svu veličinu Božjega plana: „To je Tajna – Krist – koja u prošlim vremenima nije bila priopćena ljudima kako ju je sada Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima“.

Tajna je da su pogani baštinici iste baštine, udovi istog tijela, dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću. Stoga su svi ljudi pozvani biti sudionici privilegija izabranog naroda.

Bog si je u Starom zavjetu izabrao jedan narod, no njegova nakana nije bila rezervirati samo za njega sve svoje milosti, nego uzeti ga kao sredstvo spasenja cijeloga svijeta. Poseban je poziv izraelskog naroda priprema univerzalnog poziva. U Kristu Isusu poganski su narodi pozvani sudjelovati u samoj baštini, oblikovati isto tijelo i biti sudionici obećanja koje je dano izraelskom narodu.

Ta je Božja nakana već u Abrahamovo vrijeme bila objavljena, no ne na u svemu očit način; zbog toga nije bila nikada potpuno shvaćena. Naime, od početka Bog je Abrahamu dao to obećanje: „Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati“. Te Božje riječi mogle su se tumačiti u smislu da su se sva plemena na zemlji mogla diviti tim privilegijima koji su dani Abrahamu i da su od Boga željela primiti slične darove: „Da budeš ti blagoslovljen kao Abraham!“ Međutim, u Novom zavjetu objavljen nam je pravi smisao tih riječi; rečeno nam je da je taj blagoslov uistinu sudjelovanje svih tih Abrahamovih privilegija i njegova potomstva. Sveti Pavao je na jasniji način dobio tu objavu da su svi pogani pozvani, po otkupljenju Kristovu i vjeri u njega, primiti puninu milosti.

Apostol Pavao u drugim odlomcima ističe da nema više 'Židov', ni 'Grk', to jest nema više razlike između izabranog naroda i drugih naroda, jer svi smo pozvani u Kristu Isusu prihvatiti puninu Božjega života.

Kao kršćani moramo se radovati što sudjelujemo u izvršavanju toga Božjega plana. Crkva uvijek ističe da njezini privilegiji nisu rezervirani za nekolicinu ljudi, nego moraju biti preneseni cijelom svijetu. Bog zove sve ljude i Crkva se nikada ne umara ići narodima koji još ne poznaju Krista, ili ga slabo poznaju, navijestiti da i njih Bog ljubi, te da su pozvani živjeti u punini života, zahvaljujući božanskoj ljubavi koja preobražava naše vidike i od našega života čini sjajan put.

Na svetkovinu se Bogojavljenja moramo radovati, jer smo primili taj poziv i s druge strane, moramo osjećati i odgovornost za suradnju u ostvarenju toga Božjega plana tako lijepog i tako očaravajućeg za sve ljude. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje o misnim čitanjima svetkovine Bogojavljenja
04 siječnja 2021, 15:56