Traži

Vatican News
Krist Kralj, freska, autor Ivo Dulčić Krist Kralj, freska, autor Ivo Dulčić 

O pozitivnome primjeru tradicije u sakralnoj umjetnosti Katoličke Crkve nasuprot tradicionalizmu i religijskom kiču

Jedan od najboljih primjera trijumfa tradicije nad tradicionalizmom jest freska ″Krist Kralj″ u franjevačkoj Crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Naslikao ju je 1959. godine znameniti hrvatski slikar Ivo Dulčić.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Prošle je nedjelje bilo riječi o tradiciji i tradicionalizmu u životu Crkve. Uz ostalo smo čuli da je papa Franjo na povratku s apostolskoga pohoda Rumunjskoj lipnja 2019. u razgovoru s novinarima upozorio da tradicionalizam ″želi zaštititi pepeo prošlosti″, istaknuvši da višestoljetna tradicija svjetske Crkve ″ne sliči spremniku za sačuvane predmete″, nego da je ″poput korijena koji omogućuje novi rast″. Iz Papinih riječi jasno proizlazi da je tradiciji svojstvena zagledanost u budućnost i otvoreno joj putuje ususret, a tradicionalizam ostaje zarobljen prošlošću.

Danas se dohvaćamo primjera gdje je plodonosna tradicija u Crkvi pobijedila tradicionalizam, ali i upozoravamo na suprotne pojave, gdje je na djelu tradicionalizam koji prečesto završava u religijskome kiču.

Jedan od najboljih primjera trijumfa tradicije nad tradicionalizmom jest freska ″Krist Kralj″ u franjevačkoj Crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Naslikao ju je 1959. znameniti hrvatski slikar Ivo Dulčić. Riječ je o velikoj zidnoj plohi s uskrslim Kristom u središtu, Kristom koji poput masline izrasta iz zemlje Hrvatske te nadvladavši smrt pobjedonosno i slavno uzlazi u Nebo. O namjeri da crkveni zid bude oslikan ovakvom modernističkom freskom s maslinolikim Kristom vrlo se pozitivno očitovao ponajbolji hrvatski slikar i likovni pedagog, akademik Ljubo Babić, čije je stručno mišljenje fra Stanko Romac, gvardijan samostana na splitskome predjelu Dobri, prihvatio kao mjerodavnu ocjenu i ohrabrenje da ustraje u ostvarenju svoje i Dulčićeve zamisli. Freska se svidjela i splitsko-makarskomu nadbiskupu Frani Franiću te joj je udijelio ″imprimatur″.

Ali su, ne mareći za sve to, protivnici modernizma podnijeli Kongregaciji za nauk vjere tužbu protiv gvardijana Stanka Romca. No marni je fra Stanko skupio vrlo povoljne ocjene istaknutih likovnih znalaca i ta je mišljenja, kao odgovor na tužbu, dostavio u Rim; odakle je ubrzo došao pozitivan pravorijek: ″Neka bude!″ No stanje se ni nakon dovršenja freske nije smirilo – većina vjernika, ali i znatan dio svećenstva, uznastojali su u buni govoreći da fresku kao tobože nedostojnu treba ukloniti, otući sa zida i naslikati novu, predlažući umjetnički bezvrijedni sakralni kič.

Valja istaknuti: Dulčićeva freska ″Krist Kralj″ modernistička je prekretnica u hrvatskome sakralnom slikarstvu i djelo svjetskoga značaja. Tako je bečki list ″Die Furche″ u božićnome broju godine 1960. donio na cijeloj stranici članak ″Plamteća freska u Splitu″. A 1964. je u Sovjetskome Savezu, nenaklonjenu vjerskim temama, cijenjena akademkinja Natalija Ivanovna Sokolova u respektabilnome časopisu ″Inostranaja literatura″ Dulčićevu fresku nazvala ″poetičnom i dekorativnom fantazijom″. Ustvrdio bih da je posrijedi veličanstvena teološko-kozmološka likovna simfonija, a nije se teško uvjeriti da je svjetski značajno remek-djelo.

Naš bibličar fra Bonaventura Duda u članku ″Dulčićev Krist u Gospe od Zdravlja u Splitu. Teološki doživljaj″, objavljenu u časopisu ″Dubrovnik″ 1995., ovako dočarava svoj prvi susret s freskom:

″I odjednom, ostadoh zapanjen, svega me opčarala Dulčićeva freska. U njegovu Kristu prepoznah Krista svoje vjere, Krista svoje duše i svoga srca. Reći ću odmah, Krista kojega mi je otkrila franjevačka teološka škola, a poslije ʹnaučih takva Kristaʹ (Ef 4,20) u sv. Pavla, osobito u dva njegova kristološka himna u Poslanici Efežanima (Ef 1,3-14) i Kološanima (Kol 1,12-20). [...] Bojim se Krista Michelangelova, volim Krista Dulčićeva. [...] Kao franjevcu, Dulčić mi je mnogo bliži i draži – i potrebniji mi je.″

Riječi fra Bonaventurine dojmljivo izražavaju da je u Dulčićevu Kristu Kralju razaznao i odčitao autentičnu franjevačku i općekršćansku tradiciju. Nadalje treba reći da je zapadnomu kršćanstvu svojstvena umjetnička kreacija ili, mogli bismo kazati, geneza, po čemu se bitno razlikuje od istočnoga kršćanstva kojemu je svojstvena imitacija ili mimeza. Kako u arhitekturi, tako i u kiparstvu i slikarstvu. Tradicionalizam vlastit pravoslavnoj sakralnoj umjetnosti posebna je vrsta historicizma koji karakteriziraju nekreativne reminiscencije odjelotvorene u vjernosti romanici, odnosno oponašanju i neznatnom prilagođavanju bizantskih srednjovjekovnih uzora. No taj historicizam – ostajući u duhu pravoslavlja – zadržava i prenosi sebi svojstvene estetske vrijednosti. Neopravdano ga je stoga smatrati religijskim kičem. Ali, za razliku od toga, nekreativno i mehaničko, od konteksta odmaknuto imitiranje predložaka iz prošlosti – neovisno je li riječ o katoličkoj, pravoslavnoj, protestantskoj, židovskoj ili kojoj god sakralnoj umjetnosti – dovodi do nekritičkoga historicizma koji često klizi u kič. Sintagmu ″historicistički kič″ običavaju rabiti likovni kritičari kada kritičku oštricu usmjeravaju na pojave gdje se prenosi znak i simbol, slika i oblik iz jednoga konteksta u drugi: iz jednoga zemljopisnog prostora u ini, daleki i s njime nepovezani, ili iz duha proteklih vremena u ovodobnost.

Ali kič stoji u vezi ne samo s historicizmom nego i s pretjeranom sklonošću prema sentimentalnosti i ornamentaciji, površnim efektima i slatkastim dojmovima. Neizgrađenost estetskoga prosuđivanja, manjak ukusa i sklonost prema kiču učinili su da se čak i u najuspjelija ostvarenja sakralne arhitekture – kao što su npr. Le Corbusierova kapela Notre-Dame du Haut u Ronchampu u Francuskoj ili Park-sinagoga u Clevelandu u SAD-u, djelo arhitekta Ericha Mendelsohna – kič uspio prikrasti u interijer: u ikonološke artefakte i bogoslužnu opremu. Stoga ne treba čuditi da kič uzima maha i u hrvatskim crkvama. Ne samo u crkvenim interijerima nego su brojne novije crkve i svojim eksterijerom primjeri kiča. Na sreću, ne manjka ni iznimno vrijednih ostvarenja ovdašnje sakralne arhitekture.

O jednima i drugima bit će riječi u prilogu za sedam dana, u trećemu i završnomu dijelu ovoga niza o tradiciji i tradicionalizmu u životu Crkve. 

Ovdje poslušajte prilog: O pozitivnome primjeru tradicije u sakralnoj umjetnosti Katoličke Crkve nasuprot tradicionalizmu i religijskom kiču
31 siječnja 2021, 14:08