Traži

Vatican News
Sveta Nazaretska obitelj Sveta Nazaretska obitelj 

Razmišljanje o misnim čitanjima blagdana svete Nazaretske obitelji

Dijete je raslo, puno mudrosti (Lk 2,22-40).

Ivica Hadaš - Vatikan

Na sutrašnju prvu nedjelju nakon Božića, Crkva nas poziva da slavimo svetu Nazaretsku obitelj. I naše obitelji u skladu s Božjim pozivom moraju biti svete, kako bi ličile na tu obitelj.

Prva dva čitanja sutrašnje liturgije govore o Abrahamu kako bi nam osobito pomogle shvatiti da su djeca čudesan Božji dar. Obitelj s uzajamnom ljubavlju muža i žene i potom plodnošću te ljubavi, Božji je dar i sudjelovanje u njegovom dostojanstvu Stvoritelja. Naime, kada se govori o rođenju djece, koristi se upravo pojam „prokreacija“, odnosno rađanje. Bog je čovjeku dao izvanredno dostojanstvo da s njim bude roditelj djece. U Knjizi Postanka čitamo da kada je našim praroditeljima rođen prvi sin, Eva je rekla: „Dobih čovjeka s pomoću Gospoda“. Tom je rečenicom htjela pokazati da je radi rađanja sina bila pridružena Bogu.

Prvo nam čitanje pokazuje Abrahama koji je vrlo žalostan jer nema djece. Već je odmakao u godinama, kao i njegova žena Sara. Stoga su izgubili svaku nadu da će imati djece. Kada se Bog obraća Abrahamu govoreći mu: „Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!“, Abraham mu se žalio: „Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin?“

U tom je trenutku Abraham vrlo žalostan zbog toga što mora otići, a za sobom ne ostavlja djece. Svi mu se Božji darovi čine uzaludni. Naime, svaka osoba ima veliku želju da djeci prenese primljene darove, a Abraham nema te mogućnosti. Njegovo pitanje: „Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi?“, znači: „Tvoji me darovi neće zadovoljiti, jer ih neću moći prenijeti na djecu“. Pun je razočaranja i zaključuje: „Kako mi nisi dao potomstva, jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik“.

No Gospodin mu daje obećanje koje odgovara najvećoj Abrahamovoj želji: „Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak“. U tom obećanju Bog objavljuje izvanrednu velikodušnost. Potom ga izvede van i reče: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti. Toliko će biti tvoje potomstvo“.

Abraham je povjerovao Gospodinu koji mu je to uračunao u pravednost. Tu se, u prihvaćanju obećanja sina, dapače bezbrojnog potomstva, očituje Abrahamova vjera.

Prihvatiti dijete kao dar od Boga, vrlo je prirodno ponašanje, no moramo ga uvijek ponovo pokretati; uvijek moramo prepoznati da su djeca čudesan Božji dar. On u srce roditelja ulijeva posebnu radost; radost očinstva i majčinstva koja je veća od mnogih drugih radosti.

Drugo nam čitanje pokazuje da dar djeteta uključuje također odgovornost roditelja. Djeca su Božji dar, no posebne vrste. Zapravo, ne pripadaju roditeljima kao da su stvari. Sigurno, sin ili kćer za roditelje su blago, no ne materijalno blago. Oni su osobe, stoga pripadaju Bogu mnogo više nego što pripadaju roditeljima. Djeca su Božji dar koji i dalje pripada njemu, te mora biti poštovan upravo zato što pripada njemu.

Abraham je morao živjeti u vrlo žalosnom iskustvu kako bi postao svjestan te istine. Poslanica Hebrejima izvještava nas da je bio iskušavan. Bog je tražio da prikaže svoga sina Izaka kojega je primio na temelju Božjeg obećanja. Abraham je pokazao da je spreman vratiti ga Bogu.

Abrahamova kušnja ima veliko značenje za sve očeve i majke: djeca pripadaju Bogu; roditelji prema njima ne smiju imati posesivnu ljubav. To znači da u djeci ne smiju tražiti vlastito zadovoljstvo, nego njihovo dobro budući da su osobe voljene od Boga, koje malo po malo moraju postati samostalne i živjeti svoje zvanje.

Međutim, to nije jednostavno ostvariti. Naime, u mnogim obiteljima očinska i majčinska ljubav postaje posesivna, priječeći djetetu da postane slobodna osoba koja pripada samo Bogu. Iz tog posesivnog ponašanja potom mogu proizići vrlo negativne posljedice. Na primjer, kada se sin oženi, majka misli da može održati iste odnose koje je imala s njim dok je bio dijete, da može i dalje biti majka koja mora u svemu upravljati sa sinom i za sebe imati svu njegovu ljubav. To ponašanje stoga stvara sukob između majke i snahe. Posesivna ljubav nije istinska ljubav, jer traži vlastito zadovoljstvo, umjesto da poštuje promicanje dobra osobe koju voli.

U evanđelju vidimo kako Marija i Josip postaju svjesni da Isus nije njihovo vlasništvo, nego odgovornost, Božji dar koji i dalje pripada Bogu mnogo više nego njima.

Nekoliko dana nakon Isusovog rođenja odveli su dijete u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu. Naime, Mojsijev zakon propisuje: „Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!“ Marija i Josip idu u hram kako bi pokazali da Isus pripada Bogu i da su oni samo, da tako kažemo, službenici, a ne vlasnici toga dara.

Tom prilikom Bog objavljuje na koji način Isus mora biti njegov sluga. Starac Šimun nadahnut Duhom Svetim što se tiče toga djeteta kaže: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ Isus nema samo odlučujući zadatak razotkriti misli srdaca, te tako biti znak osporavan, nego sam mora postati predmet progonstva i nepravedne osude. Šimun Mariji prorokuje: „A i tebi će samoj mač probosti dušu!“ Isusova i Marijina sudbina pune su patnje, ali i vrlo plodne. Znamo da je Isus svojom mukom spasio svijet, te da je Marija u tom velikom otajstvu imala ulogu suotkupiteljice.

Marija je sve te riječi čuvala u svom srcu. Tako se pripremala biti „Gospodinova službenica“, pa i u svom načinu odgoja sina, dopuštajući mu da izvršava svoje poslanje koje je temeljno za spas svijeta.

Evanđelje nas izvještava da „kada obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“.

Radost obitelji dolazi upravo od rasta djece. Njihov je zadatak da se razvijaju, da jačaju, kako bi zadobili mudrost i primili Božju milost. Isus je uistinu jedan od nas; Božji Sin postaje dijete, prihvaća da treba rasti i jačati, pun je mudrosti i milost je Božja na njemu. Marija i Josip radosni su, jer vide sina koji se razvija i zadobiva sve što je potrebno za njegovo poslanje.

Zadatak je obitelji da djeci omogući rast, da ih poštuje i vodi; da im omogući puni razvoj svih kvaliteta koje je Bog dao djeci za izvršenje njihovog zvanja. Obitelj osobito mora biti usmjerena prema tom poslanju.

Svatko ima svoje zvanje; Bog svakome povjerava poslanje koje treba izvršiti u svijetu i određenu odgovornost koju treba prihvatiti. U obitelji svatko od djece ima svoje osobno zvanje, a zadatak je obitelji da stvori sve prikladne uvjete za puni razvoj toga zvanja, kako bi djeca živjela uistinu dobar život, dostojan Boga i koristan svijetu. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje o misnim čitanjima blagdana svete Nazaretske obitelji
26 prosinca 2020, 13:44