Razmišljanje uz misna čitanja 27. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgija nam sutrašnje nedjelje daje za razmatranje prispodobu koja se odnosi na Gospodinovu muku. Isus zna da ga čeka muka, te tu prispodobu govori kako bi opomenuo vlasti svojega naroda da idu pogrešnim putom. Na tu nas prispodobu, pjesmom o Gospodinovom vinogradu, priprema prvo čitanje sutrašnje liturgije iz Knjige proroka Izaije. I evanđelje i prvo čitanje govore nam o vinogradu, no postoji razlika. U prispodobi Isus opominje vlast naroda, a u Izaijinoj pjesmi Bog opominje cijeli izraelski narod.

Izaijina pjesma izražava žalost Boga koji je prikazan kao gospodar vinograda: „Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome“. Gospodar se pokazuje pun pažnje prema svojem vinogradu; okopao ga je, iskrčio kamenje i posadio plemenitu lozu. Posred njega je izgradio kulu kako bi ga mogao nadzirati i u nj tijesak metnuo. Sve je pažljivo napravio kako bi vinograd urodio izvanrednim grožđem. Međutim, urodio je nejestivim i kiselim grožđem.

Stoga se prorok obraća stanovnicima Jeruzalema i svim Judejcima, kako bi u Božje ime pitao: „Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?“ Zaista učinio je sve moguće, ništa nije propustio. Zbog toga negativna reakcija izraelskog naroda zaslužuje kaznu kojom Bog prijeti da će ga kazniti: „No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime“. Tako će vinograd ostati potpuno opustošen.

Bog je na taj način zaprijetio da bi potaknuo obraćenje naroda, to jest kako bi izbjegli samu kaznu. Međutim, nisu se obratili i stoga su se prijetnje ostvarile, kao što kaže pripjevni psalam sutrašnje liturgije u kojem se psalmist Gospodinu žali, ne samo zato što je napustio svoj vinograd, nego i zato što ga je opustošio.

To je bila situacija izabranog naroda u Starom zavjetu koja je dovela do pada Jeruzalema i izgnanstva. Kada narod nije poslušan Bogu i ne prihvaća zakon koji je zakon ljubavi, dan upravo da bi vodio u sreću, tada se događaju nevolje i uništenje.

Isus ne govori o cijelom narodu, nego samo o svećeničkim glavarima i narodnim starješinama, to jest o vlastima. Svjestan je njihova opiranja i zlih namjera prema njemu; razmišljali su da ga ubiju. Zbog toga ih opominje kako bi postali svjesni svojih pogrešaka i zloće, te da se obrate.

Isusova prispodoba počinje na sličan način kao Izaijina pjesma: „Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu“. Potom dolazi odlučujući trenutak kada gospodar povjerava vinograd vinogradarima i odlazi. Na iskušenje dolazi odanost vinogradara. Povjeren im je vinograd, moraju ga pobrati i rod predati gospodaru.

Gospodar u vrijeme berbe šalje svoje sluge kako bi preuzeli urod. No vinogradari se ponašaju posesivno; ne smatraju se jednostavnim upraviteljima, nego vlasnicima i odbijaju predati urod. Maltretiraju sluge, dapače jednoga istukoše, drugoga ubiše, a trećega kamenovaše.

Gospodar je strpljiv, ponovo šalje još više slugu, no rezultat je isti. Za Isusa te sluge predstavljaju proroke koje je Bog poslao. U Knjizi proroka Jeremije Gospodin Izraelcima kaže: „Od dana kad oci vaši iziđoše iz zemlje egipatske pa do dana današnjeg slao sam vam tolike sluge svoje, proroke, iz dana u dan, neumorno. Ali me oni nisu slušali, uho svoje nisu prignuli, nego otvrdnuše, gori od otaca svojih“.

Na kraju gospodar odluči da im pošalje vlastitoga sina, misleći: „Poštovat će mog sina“. No vinogradari, robovi svojeg posesivnog ponašanja, kada ugledaju sina, kažu: „Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!“ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

Kada je Isus završio prispodobu postavio je pitanje svojim sugovornicima: „Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?“ Kažu mu: „Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme“.

U tom trenutku Isus im pojasni o čemu govori: „Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!“ Tu Isus citira odlomak iz Psalma 118. koji izvještava o opiranju graditelja, to jest vlasti, kamenu koji je trebalo prihvatiti i staviti na časno mjesto; no oni ga odbaciše kao smeće. Međutim, Bog je preokrenuo situaciju i taj je kamen postao zaglavni kamen: „Gospodnje je to djelo“. Isus zaključuje: „Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!“ Tim riječima naviješta da izraelske vlasti neće više biti na čelu Božjega naroda koji će imati druge vlasti; dvanaest apostola i njihove nasljednike.

Isus u toj prispodobi naviješta svoje otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, te njegove posljedice. Svjestan je sudbine svojih neprijatelja, no pokušava im pomoći da je izbjegnu, i koliko je moguće, sve nevolje i katastrofe koje im prijete.

Ta prispodoba i nama mora biti opomena zbog našeg posesivnog ponašanja. Svi smo odgovorni; netko na nižoj, a netko na višoj, netko i na najvišoj razini. No za sve je odlučujuće ponašanje koje usvajamo u odnosu na te odgovornosti. Napast je uvijek prihvatiti posesivno ponašanje, govoreći: „Bog mi je dao darove koje posjedujem i s njima činim što hoću. Primio sam vlast, iskoristit ću je za svoju korist, kako bih skupio mnogo novaca“. Na taj način prihvaćamo posesivno ponašanje, umjesto da vlast izvršavamo za dobro svih.

Posesivno je ponašanje temelj mnogim grijesima i nepravdama. Njime bi se htjela postići sreća, no zapravo time se ona ne postiže. Naime, istinska se sreća nalazi samo u životu ljubavi i služenja. Sve darove i talente koje nam je Bog darovao i daje, sredstva su da bismo mogli ljubiti i služiti drugima. Ako ih sebično koristimo kako bismo tražili svoju korist, ličimo na odmetnute vinogradare iz prispodobe. Posljedica će za nas, kao i za mnoge druge ljude, biti strašna.

Moramo moliti Gospodina da nam pomogne usvojiti njegovo ponašanje. Nije došao da bude služen, nego da služi i svoj život dade kao otkupninu za mnoge. Nije želio Očeve darove iskoristiti za vlastitu korist, kao što jasno vidimo u opisu događaja o napasti u pustinji. Uvijek je slijedio put ljubavi i služenja.

To je put na koji nas Isus poziva i koji nam omogućuje po euharistiji u kojoj nam se daje na potpun i najveći mogući način. Isus u euharistiji prihvaća ponašanje potpuno suprotno onom posesivnom; uzima kruh i daje ga učenicima govoreći: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“. Uzima kalež, daje učenicima i govori: „Ovo je moja krv koja se za vas prolijeva“.

Kao kršćani pozvani smo velikodušno živjeti u tom duhu ljubavi i služenja. U njemu ćemo naći savršenu radost, božansku radost koju nam Gospodin želi darovati.