Traži

Vatican News
2019.03.11 santi, icone, sensus fidei

Razmišljanje o misnim čitanjima svetkovine Svih svetih

Božja je ljubav poduzetna u odnosu prema nama i potiče nas na svetost

Ivica Hadaš - Vatikan

Svetkovina Svih svetih u nas ulijeva veliku radost i nadu. Radujemo se zbog toga što znamo da su mnoga naša braća i sestre došli Bogu po svetosti njegove milosti koja je djelovala u njima. S druge strane, to nam daje veliku nadu; i mi primamo milost Božju kako bismo bili, kao što sveti Pavao kaže, sveti i bezgrešni u ljubavi.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije daje da kontempliramo nebeski zbor koji se sastoji od nebrojenog mnoštva ljudi. Drugo nam čitanje govori o našoj svetosti. Isus nam u evanđelju pokazuje put kojim ćemo postići svetost, a to su blaženstva.

Promatramo osobito evanđelje. Blaženstva su životni program kojim postižemo svetost. Radi se o optimističnom programu. Isus devet puta ponavlja „blaženi“, blaženima proglašava mnoge ljude i poziva nas da program blaženstva prihvatimo u svojem životu.

„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ To je prvo blaženstvo koje po mišljenju nekih teologa, sadrži sva druga. Izraz „siromasi duhom“ treba dobro razumjeti, jer se može pogrešno shvatiti. On želi pokazati da je uvjet za svetost odricanje od materijalnih dobara. To je temeljna stvar. Tko je navezan na materijalna dobra, kao da ga sve više i jače prema dolje vuče veliki teret. Međutim, da bismo došli do svetosti, kako bismo mogli dobro prihvatiti Božju milost i živjeti tako da nas privlače stvari odozgor, kao što kaže sveti Pavao, moramo biti lagani, neopterećeni, bez tereta.

I bogati su pozvani biti „siromasi duhom“, to jest da ne budu navezani na svoje bogatstvo, nego da se njime služe za dobro drugih i za podupiranje dobrih inicijativa. Sveti Leon Veliki kaže da zapravo mnogi bogataši imaju taj duh siromaštva, to jest nisu navezani na bogatstva, nego se za dobro bližnjega na najbolji mogući način njima služe.

Stoga temeljni uvjet da bismo bili blaženi jest odricanje od materijalnih dobara. I siromah može biti navezan na materijalno bogatstvo koje nema, to jest može živjeti želeći ga i zavideći onima koji ga posjeduju, a to nije plodonosno za njegov duhovni život.

Tko je siromašan očito mora tražiti kako da stekne sva potrebna sredstva za život, no mora se radovati jer se nalazi u prikladnijoj situaciji kako bi živio u ljubavi. Zapravo vidimo da u prilikama u kojima vlada određeno siromaštvo duh je bratstva jači negoli u ozračju gdje vlada bogatstvo, tamo gdje briga za bogatstvo stvara prepreke među ljudima.

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ To se blaženstvo u prošlosti tumačilo kao blaženstvo ljudi koji su prakticirali tjelesnu čistoću. To je značilo nemati seksualne želje ili užitke. Zapravo, to je blaženstvo mnogo šire. Sigurno obuhvaća i seksualnu dimenziju, no ide mnogo iznad nje. Biti čisti srcem znači nemati u srcu nikakvu lošu misao, nikakvu pokvarenu čežnju.

Osim toga, radi se o tome da smo čisti ne samo na području seksualnosti, nego i na polju pravednosti, milosrdne ljubavi i bratskoga duha. U konačnici pojam „čisti srcem“ označava ljude koji su zaista puni ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Čistoća nije nedostatak ili lišavanje, nego punina; moguća je samo ako je srce puno pozitivnih stvari, puno ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Čisti srcem mogu Boga gledati, upravo zato što je Bog ljubav, i živeći u ljubavi, nalazimo se u zajedništvu s njim.  

„Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!“ To blaženstvo prati veliko trpljenje, no vrlo je veliko. Jednog misionara u Kini uhitili su komunisti i podvrgli ga takozvanom narodnom sudu. Ljudi su protiv njega iznosili sve vrste zla, kako bi izbjegli neugodnosti koje su im komunisti mogli zadati. Misionar je mnogo trpio, no istovremeno je u sebi osjećao veliku radost; shvaćao je da je ujedinjen s Isusom u muci i to mu je pribavljalo istinsko blaženstvo usred njegovih patnji.

Gospodin nas poziva radovati se i onda kada moramo trpjeti, jer patnja je najbolja prilika za ljubav bez interesa, na najvelikodušniji način, u jedinstvu s Isusovom mukom. Sveti Petar sve je to shvatio, jer u svojoj Prvoj poslanici kaže: „Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!“

Sveci su uistinu oni koji su živjeli blaženstva, uvijek su napredovali prema čistoj radosti savršene Božje ljubavi.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Ivan nam pokazuje razlog izvanredne radosti i zato kaže: „Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo“.

To nam pomaže shvatiti da svetost nije stvar koju možemo ostvariti svojim snagama. Izraz „postati sveti“ koji se često koristi, nije ispravan što se tiče evanđelja. Naime, ne proizvodimo mi svoju svetost, nego je primamo od Božje ljubavi.

Božja je ljubav poduzetna u odnosu prema nama i potiče nas na svetost. Bog nam želi dati svoju svetost. Stoga moramo prihvaćati Božju milost, kako bismo uvijek više živjeli kao Božja djeca. To je izvanredno dostojanstvo, jer smo tada ujedinjeni u ljubavi kao djeca nebeskog Oca.

Sveti Ivan primjećuje da ono što ćemo biti nije još objavljeno. Živimo u teškim situacijama, no znamo da posjedujemo već to dostojanstvo koje će se potom u punini očitovati kada ćemo susresti Gospodina.

U prvom nam čitanju sutrašnje liturgije pisac Knjige Otkrivenja opisuje izvanredan događaj koji oduševljava; pokazuje nam da svetost nije rezervirana za neke privilegirane ljude, nego je milost koju Bog izlijeva na neograničen broj ljudi. Bog je želi izliti na sve ljude. Svi su pozvani na svetost. Ipak, neki se odupiru i ne primaju tu Božju milost koja je dragocjena.

Pisac Knjige Otkrivenja osobito nam pokazuje izraelski narod kao sveti narod. Govori o 144.000 ljudi koji dolaze iz svakog plemena tog naroda i koji su opečaćeni Božjim pečatom kako bi bili zaštićeni kroz zemaljske muke i postigli nebesko blaženstvo. Ponekad nam se čini da samo mali broj Židova prima svetost, no Knjiga Otkrivenja kaže nam suprotno.

S druge strane, svetost nije rezervirana samo za izabrani narod. Židovski je narod privilegiran, no privilegij mu je dan kako bi svetost predao svim narodima. Pisac govori o velikom mnoštvu što ga nitko ne mogaše izbrojiti, „iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika“. To je izvanredan događaj!

Svi stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!“ Priznaju da je svetost Božji dar.

Pisac primjećuje da se svetost ne postiže lagodnim životom; potrebno je prijeći kroz velike muke kako bi primili u potpunosti milost svetosti koju nam Bog želi dati. I jedan od starješina upita: „Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?“ Sam potom odgovara: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“.

Kristova krv je krv koja čisti, oživljuje i posvećuje. Osobito djeluje kada prihvatimo živjeti patnju u jedinstvu s Isusovom mukom. Tada peremo svoju odjeću, čineći je bijelom Jagančevom krvlju. Ta krv koja čisti uistinu je čudesna milost. Kao što kaže Poslanica Hebrejima: „Koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!“

Stoga naša perspektiva mora biti pozitivna. To je perspektiva velike i hrabre nade. Naime, ne radi se samo o tome da u nama ostane nedjelotvorna čežnja, nego da uistinu prihvatimo Božju milost koja nas čini sudionicima Isusove muke i pomaže nam živjeti ljubav u punini.

31 listopada 2020, 16:17