Traži

Vatican News
Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje (Mt 21,28-32). Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje (Mt 21,28-32). 

Razmišljanje uz misna čitanja 26. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje (Mt 21,28-32).

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja nam liturgija daje za razmatranje evanđeoski odlomak u kojemu se Isus obraća glavarima svećeničkim i starješinama naroda, a pokazuje nam kako smo ponekad nedosljedni u svojem ponašanju. Prvo nas čitanje sutrašnje liturgije iz Knjige proroka Ezekiela priprema za evanđelje, dok je drugo čitanje prekrasna pouka o Kristu i kršćanskom duhu.

Čovjek može promijeniti ponašanje i biti nedosljedan, a to se može dogoditi u dva smjera. Od dobrih postajemo zli, od zlih postajemo dobri. Prorok Ezekiel govori o pravedniku koji se udaljava od pravde i potom o nepravedniku koji odustaje od nepravde. U ime Božje kaže da ponašanje koje je prihvatio posljednji, zaslužuje nagradu ili kaznu. Ako se pravednik udalji od pravednosti i počini nepravdu, umrijet će zbog nepravde koju je počinio. Ako nepravednik odustane od nepravde koju je činio i stane činiti pravdu i pravicu, živjet će.

Isus u evanđelju na malo drugačiji način kaže istu stvar. Prikazuje slučaj čovjeka koji ima dva sina. Obraćajući se prvome, kaže mu: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!“ Sin odgovara: „Neću!“. No poslije se predomisli i ode.

Drugi se ponaša upravo suprotno. Kada mu otac kaže: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!“. Sin odmah odgovara, iskazujući svoju spremnost i kaže: „Evo me, gospodaru!“. No radi se samo o riječima koje ne slijede odgovarajuća djela. Zapravo, ne ide raditi.

U svezi s tim Isus postavlja pitanje svećeničkim glavarima i narodnim starješinama. „Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ Oni kažu: „Onaj prvi“. Odgovor je ispravan; volju je očevu izvršio sin koji je u prvom trenutku odbio, potom se pokajao i zaista je učinio to što je otac želio.

Stoga Isus upućuje oštar prijekor svojim slušateljima: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“ Carinici i bludnice ljudi su koji u određenom smislu imaju zanimanje grešnika i ne rade u skladu s Božjom voljom. Odgovaraju prvom sinu koji kaže ocu: „Neću!“. No nakon što su sagriješili, obratili su se zahvaljujući propovijedanju Ivana Krstitelja. Isus ističe: „Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše“.

Carinici i bludnice učinili su pokoru i promijenili život. Međutim, svećenički glavari i narodne starješine čije je zvanje velikodušno prianjati uz Božju volju, koji su dobri, koji žele biti čašćeni i poštivani, zapravo nisu bili uistinu poslušni Božjoj volji. Isus im kaže: „Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste“.

Svećenički glavari i narodne starješine ništa nisu promijenili u svojem ponašanju, nastavili su živjeti u licemjerju. Naime, njihovo je vanjsko ponašanje uvijek bilo besprijekorno, no pokvareno taštim mislima i traženjem vlastite koristi.

Te Isusove riječi pouka su i nama, te nas potiču da ispitamo svoju savjest. Praktični smo kršćani, naš je kršćanski poziv slijediti Isusa, do kraja pokazujemo sve znakove poslušnosti Bogu; no je li ta poslušnost uistinu stvarna, istinska, ili samo površna, protivna mnogim djelima koja nisu izvršena u skladu s Božjom voljom?

Moramo prepoznati, Crkva nas poziva da se na početku svake euharistije priznamo grešnicima. Moramo moliti oprost od Gospodina i pokušati uvijek bolje primati Božju milost, da bismo joj bili poslušni i uistinu živjeli u skladu s kršćanskom vjerom koju ispovijedamo.  

Drugo nam čitanje pokazuje kakvo bi moralo biti naše kršćansko ponašanje. Sveti Pavao Filipljanima kaže: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu!“. O kakvim se osjećajima i mislima radi? Radi se o potpunoj velikodušnosti, prihvaćanju poniženja u poslušnosti Božjoj volji.

„Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“. Isus je mogao izabrati život časti, slave, sa svim privilegijama koje proizlaze iz njegova božanskog sinovstva. Međutim, „oplijeni sam sebe“, odrekao se svih svojih privilegija zbog solidarnosti s nama grešnicima; prihvatio je život sluge i grešnog čovječanstva, postavši sličan nama grešnim ljudima. „Postao je ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“.

To je Isusovo životno usmjerenje koje mora biti i naše. To je vrlo zahtjevno usmjerenje, no sadrži istinski put ljubavi. Naime, naše kršćansko zvanje, poziv je na velikodušnu ljubav, poslušnu ljubav Božjoj volji i solidarnu ljubav s ljudima koji trpe. Moramo biti poslušni Bogu sve do smrti, u smislu prihvaćanja svih žrtava koje su potrebne kako bismo živjeli na vjerodostojan način i rasli u ljubavi.

Tada ćemo zaslužiti Božju slavu koja je slava ljubavi. Bog je ljubav i njegova je slava upravo u ljubavi. Isus je postigao tu slavu: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“. Isus je zadobio ime Boga i Gospodina.

Sveti Pavao nam je na početku toga odlomka pokazao u kojem smjeru moramo ići; u smjeru ljubavi, zajedništva u duhu, osjećaja ljubavi i suosjećanja. Moramo se odreći svoje sebičnosti i oholosti kako bismo potpuno živjeli u ljubavi i međusobnom jedinstvu.

„Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“. Ukoliko smo kršćani, moramo slijediti te upute svetoga Pavla. Stoga se moramo ispitati kako bismo vidjeli činimo li nešto u duhu suparništva i umišljenosti, traženja časti i hvale. Moramo se preispitati smatramo li druge višima i boljima od sebe.

„Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!“ Kršćansko ponašanje mora biti otisnuto u milosrdnoj velikodušnoj i bezinteresnoj ljubavi.

To nam se čini prevelik ideal koji ne možemo postići svojim ljudskim snagama. No Isus nam je svojim križem i uskrsnućem zaslužio sve potrebne milosti kako bismo mogli živjeti u skladu s tim idealom. Kršćanski je ideal vrlo velik, no nije nemoguć, jer Bogu je sve moguće. Upravo nam euharistija daje snagu da idemo u tom smjeru. U njoj primamo Isusa u trenutku njegove najveće ljubavi, u trenutku u kojem sebe, svoje tijelo i svoju krv daruje za nas. To je put istinske sreće, jer je put potpune ljubavi. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 26. nedjelje kroz liturgijsku godinu
26 rujna 2020, 13:32