Razmišljanje uz misna čitanja 22. nedjelje kroz liturgijsku godinu
Ivica Hadaš - Vatikan
Evanđelje nam sutrašnje liturgije pokazuje Isusa kako prvi put navještava svoju muku. Isus je odmah nakon ispovijesti apostola Petra, koji je ispovjedio da je Isus Krist, Sin Božji, počeo naviještati svoju muku. Petar se usprotivio toj perspektivi. Dok promatramo tu napetost između Isusa i Petra, u prvom čitanju sutrašnje liturgije također možemo primijetiti nutarnju napetost u duši proroka Jeremije. Drugo je čitanje sutrašnje liturgije iz Poslanice Rimljanima početak velikih nagovora apostola Pavla, u kojem nas poziva da dademo svoja tijela kao živu žrtvu, kako bismo jedinstvo s Isusovom mukom živjeli u punini.
Prorok Jeremija u velikoj je napetosti koju izražava u nekoliko odlomaka svoje knjige koje nazivamo „Jeremijine ispovijesti“. Prorok se Bogu žali: „Ti me, Gospodine, zavede, dadoh se zavesti“.
Osim toga, kazao je da je postao predmet svakodnevne poruge koji svi ismijavaju, jer njegova proroštva uvijek naviještaju nevolje, nasilje i potlačenost. Zato ga ljudi ne žele više slušati.
Jeremija bi htio izići iz te nutarnje napetosti. No to nije moguće, jer je Božja riječ, to jest proročko nadahnuće, u njegovom srcu kao gorući oganj koji on ne može obuzdati.
Na tu situaciju proroka Jeremije djelomično odgovara evanđeoski odlomak sutrašnje liturgije koji Isusa pokazuje kako ide prema svojoj muci. Nikada se ne žali zbog svoje sudbine; dapače, u jednom trenutku izražava žudnju za suočavanjem s konačnom borbom protiv zla.
No Petar se protivi toj perspektivi. On koji je malo prije s velikim oduševljenjem ispovjedio mesijansko i božansko Isusovo dostojanstvo, ispunjen je vizijom Isusove mesijanske slave. Isusov navještaj muke u njemu otvoreno nailazi na snažan otpor, jer ta je perspektiva suprotna njegovim idejama; umjesto slave, poniženje; umjesto uspjeha i pobjede, poraz i smrt. Istina je da Isus naviješta i svoje uskrsnuće, no Petar ne prihvaća taj put prema uskrsnuću.
Stoga počinje protestirati i govoriti Isusu: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Petar ne prihvaća Isusovu muku; želi Isusovu slavu, ali ne kroz poraz i trpljenje.
Isus odlučno ide dalje; ne želi se osloboditi Božje volje, jer zna da je to volja puna ljubavi koja ima pozitivno značenje. Muka je neophodna, jer bez borbe ne može biti pobjede. Mora se suočiti sa zlom, grijehom i smrću, kako bi pokazao put kroz tu stvarnost ljudskoga života, put koji je u konačnici, put pobjede i slave. Stoga prekorava Petra: „Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“
Isus zatim daje pouku koja vrijedi za sve ljude; da bismo bili njegovi učenici, trebamo zanijekati sebe, uzeti svoj križ i slijediti ga. To je neophodan put Isusovog učenika. Svaki se kršćanin mora suočiti sa zlom, grijehom i smrću, kako bi Isusa slijedio na putu koji nam je On sam pokazao. To je najsigurniji put pobjede i zato je pozitivan put, iako mu se ljudska priroda opire i htjela bi ići drugim putom, izbjegavajući te velike zahtjeve.
Isus tumači kako će onaj tko hoće vlastiti život spasiti, izgubiti ga, a onaj koji izgubi svoj život zbog njega, taj će ga naći. Radi se o apsolutnoj potrebi. Stvoreni smo za puninu života i za sreću. U svakome je od nas nezaustavljivi nagon za srećom, puninom života i slavom; no ne možemo ih ostvariti, ako ih izravno tražimo.
Iznad svega, stvoreni smo da bismo ljubili. Bog koji je ljubav, stvorio nas je da budemo sudionici njegove ljubavi. Stoga moramo tražiti kako napredovati u ljubavi, trebamo nastojati dati svoj život iz ljubavi prema Isusu. Gospodin kaže: „Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“.
Ako svoju sreću tražimo izravno, ostajemo u sebičnosti, stoga ne možemo postići puninu života; ostajemo u situaciji koja je porazna. No ako svoju sebičnost pobijedimo zahvaljujući prihvaćanju ljubavi koja dolazi od Boga i živimo odričući se sebe, te pozitivnim poletom prema ljubavi, tada ćemo zaista postići puninu života.
Evanđelje je puno tih zahtjeva koji izgledaju proturječni; da bismo spasili svoj život, moramo ga izgubiti; da bismo postigli slavu i bili uzdignuti, moramo se poniziti. Ključ za sve to uvijek je isti: ljubav, ne misliti na sebe, ne tražiti svoju korist, vlastitu slavu i svoju sreću, nego nastojati živjeti ujedinjeni s Kristom u ljubavi.
Tako se očito postiže najviši cilj, uz cijenu velikih i radikalnih odricanja od sebe samih. Treba zanijekati nagon prema sreći i slavi koji želi biti izravno zadovoljen i umjesto toga slijediti najsigurniji put koji vodi u puninu života koju toliko želimo.
Sveti Pavao nas u Poslanici Rimljanima poučava u tom smjeru i kaže: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu“. Ne smijemo tražiti svoju sreću, nego prikazivati svoja tijela kao živu žrtvu. Promatrajući i druge odlomke Poslanice Rimljanima, shvaćamo da to znači svoje udove staviti u službu pravde, Božje svetosti i Božje ljubavi. To je značenje kršćanske žrtve.
Naime, žrtva je pozitivna stvarnost. To znači u svojem životu i smrti prihvatiti Božju ljubav kako bismo bili preobraženi u žrtvu koja se uzdiže prema Bogu i koja mu je draga. Zato se moramo odreći mentaliteta ovoga svijeta. Ne smijemo prihvatiti mentalitet ovoga svijeta koji traži užitak, novac i moć. Sve su to sebični zahtjevi.
Moramo se odreći mentaliteta ovoga svijeta i preobraziti se, obnavljajući svoj um i srce, kako bismo mogli izabrati volju Božju, to jest ono što je dobro i njemu drago. Naime, Božja je volja da živimo u ljubavi, a ne u sebičnosti. Svaki napredak u ljubavi daje nam veliku, istinsku i božansku radost. Bog je ljubav, njegova je radost ljubiti, i njegova je slava darivati sebe u potpunoj velikodušnosti.
Prihvatimo u euharistiji tu tako zahtjevnu perspektivu koja mnogo obećava!
