Traži

Vatican News
Ti si Petar-Stijena. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga (Mt 16,13-20). Ti si Petar-Stijena. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga (Mt 16,13-20). 

Razmišljanje uz misna čitanja 21. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ti si Petar-Stijena. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga (Mt 16,13-20).

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja nam liturgija predstavlja vrlo važan evanđeoski odlomak u kojem Petar ispovijeda da je Isus Krist, Sin Boga živoga. Ispovijeda ga ne samo kao Krista, to jest Mesiju, nego kao Sina Boga živoga. Isus odgovara, dajući Petru izvanredna obećanja: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“. Na tu pojedinost o Isusovim obećanjima priprema nas prvo čitanje sutrašnje liturgije, koje izvještava o Božjem zahvatu kojim daje ključeve doma Davidova Elijakimu, sinu Hilkijinu.

Cijeli je prvi dio evanđelja usmjeren prema pitanju koje Isus postavlja učenicima: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Isus se objavio sa svojim naukom punim autoriteta, čudesnom snagom i osobito milosrđem prema potrebitima, to jest bolesnima, siromašnima i grešnicima. Želio je da učenici izvuku zaključke iz te njegove umjerene objave, no koja je već dosta jasna.

Ljudi koji Isusa nisu poznavali izbliza, imali su vrlo različito mišljenje. Sigurno, smatrali su ga vrlo važnom osobom. Neki su govorili da je Ivan Krstitelj, jer njegovo je poslanje bilo poput Krstiteljevoga, da ljude poziva na obraćenje: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ To je bila Isusova početna poruka, no i Ivan Krstitelj sve je ljude pozivao na obraćenje za otpuštenje grijeha.

Drugi su Isusa smatrali još većim od Ivana Krstitelja; uspoređivali su ga s Ilijom koji je bio prorok pun revnosti za Boga, neustrašiv i sposoban zapovjediti nebu da se zatvori kako ne bi kišilo, to jest bio je prorok nadaren čudotvornim moćima.

Neki su Isusa smatrali Jeremijom, prorokom koji je bio svjestan da živi u kriznom razdoblju za njegov narod. I Isus je narod pozivao na obraćenje, prijeteći vremenima potpunog uništenja. I On je bio svjestan da mora isticati hitnost obraćenja. Kao i Jeremija naviještao je razaranje jeruzalemskog hrama.

Drugi su na kraju Isusa opet uspoređivali s nekim od proroka. Dakle, među ljudima su postojala različita mišljenja koja su bila utemeljena na poštovanju prema Isusu. No On je od učenika tražio: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Pitanje je bilo upućeno učenicima koji su ga poznavali, koji su bili s njim u njegovoj službi, koji su čuli od njega tumačenja prispodobā i koje je uveo u tajne Božjega kraljevstva.

Šimun Petar je imao nadahnuće. Bio je apostol koji je u mnogim situacijama spremno reagirao, odmah nalazio odgovor ili nešto poduzimao. U toj je situaciji Isusu odgovorio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“. To je bila ispovijest Isusove mesijanske službe i njegova božanstva. Isus nije bio jednostavan prorok, ni veliki prorok poput Ilije, ni Ivan Krstitelj koji je uskrsnuo, nego Mesija kojeg su iščekivali, kojeg je u 2. psalmu Bog nazvao svojim Sinom: „Ti si sin moj, danas te rodih“. Petar je ispovjedio: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“.

Petar je prepoznao da Isus ima jedinstveno dostojanstvo i poslanje, da je Mesija i Spasitelj. Ivan Krstitelj mu je pripremio dolazak, priznajući da nije dostojan ni razriješiti mu sandale.

Isus je tu Petrovu ispovijest protumačio riječima: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“. Isus je potpuno odobravao Petrov odgovor i tumačio da je to odgovor koji je nadahnut. Nije to bio jednostavan zaključak ljudskog razglabanja, nego nadahnuće koje je došlo od Oca nebeskog.

„Tijelo i krv“, izraz je koji su Židovi koristili kako bi opisali ljude u njihovoj krhkosti i ograničenosti. Ljudska priroda nije u stanju izraziti potpunu vjeru u Krista Sina Božjega; potreban je zahvat Oca nebeskoga. Istu je stvar Isus rekao i u Ivanovu Evanđelju: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla“. Petar je to nadahnuće dobio od Oca nebeskoga.

Isus je onda Petru kazao: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“. Ime Petar ne dolazi iz aramejskog, nego iz grčkog jezika. Iz Ivanova Evanđelja znamo da je Isus koristio aramejsku riječ Kefá, što znači stijena. Isus je, dakle, Šimunu, sinu Joninu, dao novo ime „stijena“, kako bi pokazao da će na njoj izgraditi svoju Crkvu.

Šimunu koji je rekao: „Ti si Krist“, Isus je odgovorio: „Ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu“. Grčki prijevod nije precizan, zato jer taj pojam ne odgovara muškom imenu; stoga su Kefá na grčki preveli muškim imenom „Petar“, no to rečenicu čini nejasnom i u korijenu ima pogrešna tumačenja. Na primjer, neki od crkvenih otaca smatrali su da stijena nije Petar, nego Petrova vjera. No Isus je rekao: „Ti si stijena i na toj stijeni izgradit ću svoju Crkvu“. Tako je istaknuo Petrovu ulogu u cijelom svojem projektu spasenja ljudi po Crkvi.

To je Isus mnogo isticao: „Vrata paklena neće je nadvladati“. To jest, paklene sile neće imati stvarnu moć protiv Crkve. Petar će imati ključeve kraljevstva nebeskoga, to jest vlast svezati ili odriješiti, toliko da će njegove odluke na zemlji biti konačne i valjane na nebu.

Tu, po tim Isusovim riječima, vidimo da je Petrova uloga imala najveću važnost. Nije mogla biti ograničena samo na Petrov život. Jasno je da je Isus želio graditi svoju Crkvu kroz stoljeća. Stoga katolička vjera priznaje da Petrov nasljednik u Rimu dijeli i tu Petrovu ulogu; očito ne na isti način kao Petar, jer Papa nije svjedok Isusova uskrsnuća kao što je bio Petar, nego na drugi, također valjan način. Bazilika svetoga Petra na zadivljujući način svjedoči tu vjeru Katoličke Crkve.

Moramo prihvatiti te Isusove toliko snažne riječi koje odgovaraju obilježju svih četiriju evanđelja. Naime, u njima ni jedna osoba nema toliku važnost koliku ima Petar. To je pokazatelj Božjega plana. Da bismo izgradili crkvu trebamo imati čvrst temelj, inače će se zgrada raspasti. Isus je svoju Crkvu želio izgraditi na čvrstom temelju koji je Kefá, stijena, to jest Petar.

Posljednja nas rečenica evanđelja sutrašnje liturgije iznenađuje. Isus je zapovjedio učenicima da nikome ne govore da je Krist. Prije je dao učenicima da postanu svjesni da je Mesija, a potom je želio da objava bude skrivena. Zašto? Saznajemo to iz onoga što slijedi u evanđelju. Isus nije želio da ga smatraju zemaljskim Mesijom, političkim spasiteljem, osobom koja ima ambiciju političke vlasti na zemlji. Znao je da, kako bi bio spasitelj, mora proći kroz trpljenje i poniženje na križu. Stoga, kako bi izbjegao da se ljudi oduševe za njega i da ga proglase kraljem, kako se zapravo dogodilo i kako izvještavaju neki evanđeoski događaji, naredio je učenicima da ne govore o njegovom mesijanskom dostojanstvu.

Objava koju je Petar primio samo je prva objava, još uvijek nije potpuna objava Isusovog spasiteljskog poslanja, to jest spasitelja uz cijenu njegove muke.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao izražava divljenje zbog Božje mudrosti i znanja. Istina je da su Božja otajstva uvijek zbunjujuća za ljudski razum. Isusova sudbina je Božja bezumnost, no ta je ludost mudrija od svih ljudskih planova.

„Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!“ Sveti Pavao je pun divljenja zbog toga ostvarenja Božjega plana u Isusovu životu, pa i nas poziva da mu se divimo. Isus je u trenutku kada je mogao biti najviše slavljen, prihvatio da bude ponižen. U trenutku kada je mogao nametnuti svoju vlast, prihvatio je da bude osuđen i raspet. Tako je ostvario svoje poslanje spasenja za sve ljude, pa i za zle i kriminalce.

Naime, Božji je plan spasiti sve ljude, a put potreban za to jest objava u dva dijela: objava Isusovoga mesijanskog dostojanstva i objava njegovog otajstva muke, smrti i uskrsnuća. Otvorimo svoje srce tom otajstvu! 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 21. nedjelje kroz liturgijsku godinu
22 kolovoza 2020, 12:50