Traži

Vatican News
O ženo, velika je vjera tvoja! (Mt 15,21-28) O ženo, velika je vjera tvoja! (Mt 15,21-28) 

Razmišljanje uz misna čitanja 18. nedjelje kroz liturgijsku godinu

O ženo, velika je vjera tvoja! (Mt 15,21-28)

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje sutrašnje liturgije prikazuje nam prekrasnu pouku o ustrajnoj molitvi, punoj vjere. Središnja osoba tog događaja ne pripada izabranom narodu, nego poganskom. Na to nas evanđelje priprema odlomak iz Knjige proroka Izaije koji propovijeda da će Gospodin biti pun dobrote prema strancima koji su prionuli uz njegovu riječ kako bi mu služili. Drugo je čitanje zaključak iz Poslanice Rimljanima i govori nam o obraćenju Židova.

Promotrimo evanđeoski događaj pun života i spontanosti. Evanđelist Matej taj događaj opisuje očitujući dojmljiv napredak. Isus je ponekad odlazio izvan Palestine, u poganske krajeve. Taj se put uputio prema gradovima Tiru i Sidonu, na sjeveru Svete zemlje. Jedna žena, Kanaanka iz tih krajeva, počela je vikati: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“

To je krik koji je vodila hitna potreba i izazvala majčinska ljubav. Kćerka te žene okrutno je mučena. Zato se majka obraća Isusu. Čula je što su govorili o njemu, o njegovoj dobroti prema bolesnima i o čudima koje je učinio. Obratila mu se s molbom i snažnom vjerom.

No taj put Isus je sve iznenadio svojim ponašanjem. Zanemario je njezinu snažnu molitvu i nije joj uputio ni jednu jedinu riječ. Pokazao je da ne želi djelovati, da svoje čudotvorne moći ne želi staviti na raspolaganje majci koja je u tako velikoj nevolji.

Učenici su mu se približili i zamolili ga da učini nešto za tu ženu, te mu kazali: „Udovolji joj jer viče za nama“. Ono što je učenike potaknulo da su se zauzeli za tu ženu, nije bilo toliko suosjećanje prema njoj kao majci, koliko njezin vapaj koji im je smetao i koji su sigurno čuli mnogi ljudi, te je privlačio pažnju na malu skupinu Židova koji su bili tamo.

Isus je tada protumačio zašto ne želi intervenirati, govoreći da to nije dio njegovog poslanja. Rekao je: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“. Isus, Sin Božji, bio je svjestan da je njegovo poslanje tijekom njegovog zemaljskog života ograničeno na židovski narod. Ponizan i blag, nije htio ići dalje od tih granica, nije želio imati inicijativu koju nije predviđalo njegovo poslanje. To je bilo očitovanje njegove velike poniznosti i poslušnosti prema Bogu. Unatoč samilosti koju je osjećao, nije želio intervenirati na čudesan način.

No ta se žena nije obeshrabrila, dapače, približila mu se, prostrla se pred njim i kazala: „Gospodine, pomozi mi!“ Isus joj je dao odgovor sličan prethodnom: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“. To su bile grube Isusove riječi. Kanaanka je bila uspoređena sa psom.

Žena se zbog tog Isusova izraza mogla uvrijediti i otići od njega, izbjegavajući, nakon njegovog odbacivanja, razgovarati s njim. No, umjesto da se osjećala uvrijeđena, ustrajala je i našla pravi način na koji je Isusu odgovorila. Dakle, rekla mu je: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“

Tako je i ona pokazala veliku poniznost; prihvatila je da je se uspoređuje sa psićem. No uspjela je iskoristiti to uspoređivanje kako bi ustrajala u molitvi. Ako psići ne mogu očekivati da će dobiti kruh od djece, ipak se mogu nahraniti od njihovih mrvica koje padaju na zemlju. Zaista je lijep sav taj napor koji je žena učinila kako bi spasila svoju kćer!

Stoga je Isus kazao: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“. Isus se divio vjeri te žene, divio se njezinoj upornosti u ustrajnoj molitvi. Stoga je pristao na prekoračenje granica svojega poslanja. Ženi je kazao: „Neka ti bude kako želiš“. I tog je trenutka njezina kćer ozdravila.

Iako je njegovo poslanje bilo ograničeno, Isus je smatrao da može ići dalje od njega, jer je vjeru te žene vidljivo nadahnuo Otac nebeski. Zato je osjetio Očev poticaj da potpuno suosjeća s njom. Tako taj evanđeoski odlomak pokazuje Isusovo univerzalno otvaranje.

To univerzalno otvaranje Božje ljubavi prema ljudima nalazimo u prvom čitanju sutrašnje liturgije. Bog je u Starom zavjetu izabrao jedan narod za koji je općenito pripravio velike prednosti. No mnogo je tekstova u Starom zavjetu koji pokazuju da to ograničenje nije bilo jako strogo, dapače, povlastice su izabranog naroda konačno bile određene da se podijele sa svim narodima.

Prorok Izaija nije se ustručavao reći da će Bog voditi na svoju svetu goru, to jest u svoj hram, neke strance, one koji su pristali uz Gospodina kako bi mu služili i kako bi ljubili Gospodinovo ime. Bog je rekao po prorokovim ustima: „Dovest ću ih na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve“. Gospodin nije mogao obećati izvanredniju stvar od te; pridružiti strance izabranom narodu, uvesti ih u svoju intimu.

Bog je potom rekao: „Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode“. Božja je namjera općenito spasenje koje se otvara cijelom svijetu.

Kada On udjeljuje posebnu milost nekoj osobi, ta milost nikada nije isključivo rezervirana samo za tu osobu, nego joj je dana na korist svima. Pomislimo na Blaženu Djevicu Mariju koja je primila izvanredne privilegije. Primila ih je kako bi surađivala u spasenju svih ljudi koje je provodio njezin božanski Sin.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao tumači svoje ponašanje, suočavajući se s nevjerom Židova koji nisu htjeli prihvatiti Božju milost koju im je Krist ponudio.

Poput Kanaanke, ni on ne gubi nadu. Dapače, rekao je da proslavlja svoju službu, u nadi da će spasiti mnoge Židove. Protumačio je da su Božji poziv i darovi neopozivi. Stoga su Židovi uvijek predmet posebne Božje ljubavi i sigurno da u konačnici Božji plan uključuje njihovo spasenje. No oni, neko vrijeme trebaju biti slični, da tako kažemo, poganima u neposlušnosti, kako bi mogli zadobiti milosrđe.

Ako ostanu u svojoj oholoj samodostatnosti, neće moći primiti milost, no njihova teška situacija pokazuje božanske namjere da im udijeli neograničeno milosrđe. Sveti Pavao je istaknuo: „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje“. To je univerzalna dimenzija Božjega plana.

Moramo stoga svoje srce otvoriti univerzalnoj ljubavi koju Bog želi uliti u njega. Ne smijemo ostati u uskim vidicima, nego moramo uvijek imati velikodušno srce, kako bismo mogli primiti sve ljude koje Gospodin stavlja na naš put. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 20. negdjelje kroz liturgijsku godinu
15 kolovoza 2020, 13:05