Traži

Vatican News
Totalitarni sustavi Totalitarni sustavi  (AFP or licensors)

Osvrt na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Danas, nadnevka 23. kolovoza, obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Danas, nadnevka 23. kolovoza, obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Treba primijetiti – uzgredice, ali ne zato manje važno – da redoslijed spominjanja tih režima nije odgovarajući, i to najmanje iz dva razloga. Prvi se tiče kronologije koja svjedoči da se na povijesnoj pozornici najprije pojavio komunistički režim, godine 1917., zatim fašistički, 1922., te nakon toga nacistički, 1933. godine. Drugi je razlog broj žrtava: premda podatci variraju, relevantni povjesničari slažu se da je samo Staljinov komunistički režim (bez režima Mao Ce-tunga, Pola Pota i drugih) prouzročio veću pogibelj nego Hitlerov nacistički i Mussolinijev fašistički skupa.

Za ovaj dan sjećanja odabran je 23. kolovoza jer je toga nadnevka godine 1939. sklopljen sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan ″Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika″, a potpisali su ga u Moskvi dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Osam dana nakon toga, 1. rujna, njemačkim napadom na Poljsku, koju su nacionalsocijalisti i boljševici sporazumno podijelili, počeo je Drugi svjetski rat.

O međusobnoj naklonjenosti Hitlera i Staljina pisala je uz ostale Hannah Arendt, jedna od najznačajnijih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, dosljedna protivnica svih totalitarizama, Židovka koju je nadzirao i zatvarao Gestapo. Godine 1951. objelodanila je svjetski značajnu knjigu ″Izvori totalitarizma″, u kojoj među inim kaže: ″Jedini čovjek prema kojemu je Hitler gajio ʹbezmjerno poštovanjeʹ bio je ʹgenij Staljinʹ, i premda u slučaju Staljina i ruskog režima nemamo (niti ćemo, po svoj prilici, ikada imati) onako bogatu dokumentarnu građu kakva postoji za Njemačku, nakon Hruščovljeva referata na Dvadesetom kongresu Partije ipak znamo da je Staljin vjerovao samo jednom čovjeku, a to je bio Hitler.″

Hannah Arendt nije vidjela nikakvu bitnu razliku između nacifašizma i boljševičkoga komunizma te je isticala stajalište da nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.

Treba podsjetiti da je međusobno poštovanje i savezništvo dvojice monstruoznih totalitarista puklo kada je vjerolomni Hitler pokrenuo Operaciju ″Barbarossa″ i napao svojega dotadašnjeg saveznika. Bijaše to 22. lipnja 1941., a toga je nadnevka u Hrvatskoj praznik, Dan antifašističke borbe. Što se tada u Hrvatskoj zaista dogodilo, a što nije, ne ulazi u temu ovoga osvrta.

Važnije nam je ovdje istaknuti da su dva hrvatska filozofa i katolička svećenika – isusovac Stjepan Tomislav Poglajen i dominikanac Hijacint Bošković – godinama prije Hannah Arendt, Theodora Adorna i drugih izrekli nedvosmislenu i odlučnu osudu totalitarnih režima. Kada je nacistička Njemačka 1938. izvela ″Anschluss″ i pripojila Austriju, napisao je Poglajen u isusovačkome časopisu ″Život″ sljedeće: ″I tu se nacijonal-socijalizam pokazao u svom pravom svjetlu: kao sistem cinika, sistem plašljivaca. Cinika, koji daju devedeset izjava da ih sa devedeset i devet drugih izigraju, koji daju potpis znajući, da se tim ni na što ne vežu, koji zadaju riječ, a u duši istodobno odlučuju, da je se neće držati.″ Godinu dana nakon toga, također u časopisu ″Život″, Poglajen poseže za svojevrsnim komparacijskim niveliranjem skidajući maske i komunizmu, izjednačujući ga s nacionalsocijalizmom. Slikovito govori o ″službi kukastog križa produženog u srp i čekić″. ″Funkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhoda G.P.U.-a. Koncentracijoni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku […]″, napisao je isusovac Poglajen. Na sporazum sklopljen 23. kolovoza 1939. osvrnuo se u časopisu ″Život″ člankom naslovljenim ″I nastala je noć″. Napisao je: ″Shvati li se riječ ʹBogʹ u tradicijonalnom smislu, tada su obojica bezbožnici. Zemlja, kojom upravljaju neće poznavati drugih bogova, osim Staljina i Hitlera. Bit će zemlja bezbožna kao i ti njeni bogovi. U tim zemljama dosljedno će se ugušiti sve, što čini sadržaj Vesele Vijesti – Evanđelje.″

A dominikanac Hijacint Bošković u svojoj je studiji ″Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma″ godine 1939. ovim rečenicama izrekao ubojitu filozofsku kritiku Hitlerova nacionalsocijalizma: ″Ne radi se više samo o nijekanju religije, o zabacivanju Boga; nije govor niti o racionalizmu, jer je po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu, što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa. Od klasične definicije čovjeka, kako ju je dala grčka filozofija odredivši to biće kao ʹanimal rationaleʹ, ostao je danas samo prvi dio, živo biće u razvoju različitih rasa.″

Važno je pripomenuti da je Hitler 23. ožujka 1933., četiri mjeseca prije nego će zaključiti konkordat s Katoličkom Crkvom, rekao u krugu najužih suradnika: ″Ja ću to i učiniti. A zašto da ne učinim? To me neće zadržati da kršćanstvo kasnije iskorijenim iz Njemačke, da mu ne ostane ni traga ni glasa. Čovjek može biti ili kršćanin ili Nijemac. Jedno i drugo ne može biti.″ (Citirano prema: August Franzen, ″Pregled povijesti Crkve″, Zagreb, 2004., str. 321.)

Ništa manju netrpeljivost spram Crkve i kršćanstva pokazivali su Mussolini i Staljin. Pitanje je kuta gledanja i osobne prosudbe tko je u tome pogledu bio zagriženiji ljevičar: revolucionarni socijalist Mussolini, nacionalsocijalist Hitler ili komunist Staljin.

Na kraju ne smijemo prešutjeti podatak da je Titov totalitaristički režim poslao u smrt oko 670 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca – što je veće stradanje crkvenih službenika nego u svim europskim komunističkim režimima zajedno, uključujući i Sovjetski Savez.

Odlučna osuda svih totalitarnih i autoritarnih režima – bez ideološki motiviranih sklonosti i predrasuda – civilizacijski je zahtjev i pitanje kulture sjećanja, sjećanja u službi bolje budućnosti.

Ovdje poslušajte prilog: Osvrt na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima
23 kolovoza 2020, 12:17