Traži

Vatican News
Pustite nek oboje raste do žetve (Mt 13, 24-43). Pustite nek oboje raste do žetve (Mt 13, 24-43). 

Razmišljanje uz misna čitanja 16. nedjelje kroz liturgijsku godi

Pustite nek oboje raste do žetve (Mt 13, 24-43).

U evanđelju sutrašnje liturgije Isus nas poučava o strpljivosti i nadi. Pred zlom koje se u svijetu širi, često mislimo: „Zašto Bog nešto ne učini?“ Zlo koje je u svijetu kao da stavlja u pitanje Božju providnost; dapače, po mišljenju nekih, u pitanje dovodi postojanje samoga Boga.

Isus na to pitanje odgovara prispodobom o kukolju. Čovjek je na svojoj zemlji posijao dobro sjeme, no neprijatelj je posijao kukolj. Kada su biljke izrasle, zajedno s dobrim žitom pojavio se i kukolj. Tom nam prispodobom Isus želi reći da su u svijetu dobro i zlo međusobno pomiješani.

Sluge odoše gospodaru i upitaše ga: „Odakle dolazi kukolj?“ Gospodar tumači: „To je učinio neprijatelj“. Sigurno, nije gospodar posijao kukolj na vlastitoj zemlji.

Stoga sluge gospodaru kažu: „Hoćeš li da odemo pa da kukolj pokupimo?“ Kada postanemo svjesni da nešto ne ide dobro, naš naravni nagon odmah traži rješenje. To nam izgleda vrlo logična stvar.

No gospodar slugama odgovara da ne pokupe kukolj, i to obrazlaže: „Kako se ne bi dogodilo da sabirući kukolj, s njim iščupate i pšenicu“. Potrebno je izbjeći rizik da se, htijući maknuti zlo, ne naškodi dobru; htijući kazniti loše, da se ne naudi dobrima.

Gospodar kaže: „Pustite neka oboje zajedno raste do žetve i u vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu“. Trenutak je raspoznavanja posljednji. Ne smije ga se preduhitriti, jer to bi mogao biti veliki rizik.

Na kraju, kada se Isus vrati u kuću, učenici ga zatraže tumačenje tih prispodobi. I Isus kaže: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli“.

Moramo razmisliti o gospodarevu odgovoru. Više voli da se ne intervenira odmah, kako se ne bi dobrom sjemenu napravila šteta. Potrebno je pustiti da kukolj i žito zajedno rastu sve do žetve.

Bog je strpljiv, ne intervenira u svakom trenutku na izvanredan način; svakome ostavlja stvarnu mogućnost odluke u jednom ili drugom smjeru; poštuje ljudsku slobodu. To nam se čini normalno kada razmišljamo, no kada vidimo zlo koje se širi u svijetu, tada svi tražimo Božji neposredan zahvat, kako bi se izbjegle njegove negativne posljedice. Međutim, Bog nije toga mišljenja. Poštuje ljudsku slobodu i pušta da svatko može djelovati u jednom ili drugom smjeru.

Čini nam se teško prihvatiti taj način Božjega djelovanja, no moramo shvatiti da je razlog za to njegovo djelovanje vrlo pozitivan. Jedna prispodoba nikada ne izražava cijelu stvarnost; kada se radi o ljudima koji rastu i razvijaju se, postoji uvijek mogućnost obraćenja, korjenite promjene usmjerenja i života; zao čovjek može postati dobar. Naime, Bog kaže: „Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!“

Bog svakome daje mogućnost da promijeni vlastiti život na bolje. Kada vidimo zle ljude koji čine zla djela, moramo se zajedno s Bogom nadati njihovom obraćenju; umjesto da za njih od Boga odmah tražimo božansku kaznu, od njega moramo tražiti božansku milost, kako bismo otkrili one vrijednosti koje čovjeku daju cijelo njegovo dostojanstvo. Obraćenje često dolazi samo na kraju, no to je pobjeda dobra koju svi moramo čekati i željeti.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije ide u istom smjeru kao i evanđelje. Ističe da Bog ne intervenira, ali ne zbog nedostatka snage. Mogao bi intervenirati, jer je svemoguć; no upravo jer je svemoguć, to ne čini. Bog je strpljiv, ne žuri mu se zahvatiti u čovjekovu slobodu. Pisac Knjige mudrosti kaže: „Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci“.

Čak i ako griješimo Bog dopušta da idemo u smjeru koji vodi u slijepu uličicu; dopušta da svojem bližnjem činimo zlo. Zašto? Zato što tako pokazuje svoju blagost, kako bi nas potaknuo da se obratimo i pomogao nam da ostvarimo pobjedu dobra koja je obraćenje, umjesto lagane pobjede koja bi se postigla Božjim zahvatom koji niječe čovjekovu slobodu.

„A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe“. Moramo ljubiti sve ljude, pa i zle. Svi su ljudi dostojni ljubavi, jer su stvoreni na Božju sliku i priliku; ponekad imaju i vrlo skrivenu sposobnost za dobro. Pravednik mora ljubiti sve ljude, željeti im dobro, a što se tiče zlih, mora im željeti obraćenje i povratak u puno ljudsko dostojanstvo.

Bog je svojoj djeci dao da budu puna slatke nade, jer im je udijelio mogućnost da se nakon svojih grijeha pokaju. Božja je blagost za nas razlog slatke nade. Bog je s nama strpljiv, čeka nas i želi nam udijeliti mnoge milosti. Često se opiremo, zato mora dugo čekati, jer u mnogočemu živimo neuredno, no strpljiv je i želi da postignemo obraćenje koje će nam pomoći da uđemo u zajedništvo s Njim.

Drugo čitanje sutrašnje liturgije toj temi dodaje vrlo utješno promišljanje. Sveti Pavao nam kaže da ne znamo ni što valja moliti. Pomalo smo slijepi u svojim molitvama; ne vidimo jasno što nam dolikuje moliti, a što ne. Ponekad smo skloni moliti darove koji su zapravo štetni za nas. No Bog nam pomaže svojim Duhom Svetim koji vodi molitvu vjernika i čini je dubljom. Duh sâm za nas se zauzima neizrecivim uzdasima. Duh Sveti potiče našu želju za obraćenjem da bude sve više djelotvorna i savršenija, kako bismo mogli ući u zajedništvo s Bogom.

U evanđelju nalazimo još dvije male prispodobe koje u nama pobuđuju veliku nadu. Radi se o prispodobi o gorušičinom zrnu i onoj o kvascu. Prvom Isus pokazuje da Božje kraljevstvo ima vrlo skroman početak. Zrno gorušice je najmanje od sveg sjemenja, no upravo ta početna malenost priprema izvanredan razvitak. Stoga se uvijek moramo nadati da skromni počeci života mogu proizvesti čudesnu žetvu.

S druge strane, prispodoba o kvascu pokazuje da se Božje kraljevstvo razvija na skriven način. Kvasac nestaje u tri mjere brašna, ne pokazuje se izvana, nego ostaje unutra. Međutim, daje da uskisne sve brašno; tu nepokretnu količinu pretvara u živo tijesto koje daje vrlo hranjivo i ukusno jelo.

Sutrašnja nas liturgija poučava o Božjoj strpljivosti i ljudskoj nadi. Moramo se ugledati na Božju strpljivost i istodobno iskazivati veliku nadu, zanosno i s povjerenjem, napredujući na putu evanđelja.

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 16. negdjelje kroz liturgijsku godinu
18 srpnja 2020, 12:18