Traži

Vatican News
Iziđe sijač sijati (Mt 13, 1-23). Iziđe sijač sijati (Mt 13, 1-23). 

Razmišljanje uz misna čitanja 15. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Iziđe sijač sijati (Mt 13, 1-23).

Ivica Hadaš - Vatikan 

Sutrašnja nam liturgija predstavlja prispodobu o sijaču koja nas uči o dvije stvari: vitalnoj snazi Božje riječi i potrebi da budemo raspoloživi za primanje te vitalne snage.

U Poslanici Rimljanima sveti Pavao kaže da je evanđelje „snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje“. Možda nismo dovoljno uvjereni u tu vitalnu snagu koja je prisutna u Božjoj riječi. Isus je uspoređuje sa sjemenom. Sjeme samo po sebi nije veliko i ne izgleda kao da ima sposobnosti, pa ipak ima čudesnu vitalnu snagu; u stanju je roditi veliku biljku, unatoč svim preprekama s kojima se susreće. Božja riječ je vitalna snaga sposobna promijeniti svijet.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije iz Knjige proroka Izaije kaže da Božja riječ uvijek ima svoj učinak. Prorok je ne uspoređuje sa sjemenom, nego s kišom. Kiša i snijeg s neba silaze i zemlju natapaju, čine je plodnom, daju da sjeme proklija. Takva je Božja riječ, kao kiša i snijeg, i ona je vrlo blagotvorna i zdrava.

Isus u evanđelju uspoređuje tu „riječ“ sa sjemenom. On je sijač, došao nam je priopćiti Božju riječ, dapače, On je sam ta riječ, Božja Riječ koju trebamo prihvatiti. To je presudna točka. „Riječ“ će uvijek imati učinak koji će, međutim, moći biti i negativan. Isus u Ivanovom evanđelju kaže: „Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan“. Tko ne prihvaća „riječ“, ona će mu suditi. Dakle, napravit će se usporedba između vitalne snage koja je sadržana u „riječi“ i nedostatka prihvaćanja koje izaziva neplodnost; sud će se temeljiti upravo na Božjem daru koji je bio odbijen.

Isus u prispodobi opisuje četiri različita prihvaćanja ili ne prihvaćanja Božje riječi. Prvi je kada sjeme padne uz put, na tvrdu zemlju. Dakle, sjeme ostaje na površini, ne ulazi u zemlju, dođu ptice i pozoblju ga. Tako „riječ“ koja padne na tvrdo srce, u njega ne može ući. Isus kaže: „Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije“; taj čovjek ne prihvaća „riječ“; za njega je ona samo nešto što mu je prošlo kroz uši, ali ne dolazi do srca. Dakle, lako je đavlu doći i ono što je u njemu bilo posijano oteti. U tom slučaju „riječ“ ne rađa nikakav plod.

Potom Isus predstavlja dva slučaja suprotna jedan drugome. Jedan očituje teškoće, a drugi preveliku lakoću. Prvi je slučaj površnog prihvaćanja; na početku čovjek radosno prihvaća Božju riječ, shvaća da je to stvar od velike važnosti; no radi se o površnom prihvaćanju koje nema velike posljedice za njegov život. Isus tog čovjeka uspoređuje sa sjemenom koje pada na kamenito tlo, gdje nema mnogo zemlje. Sjeme odmah proklija, jer zemlja nije duboka, no kada sunce ogranu, izgori jer nema korijena. Slično je s površnim i nestalnim ljudima, čim dođu nevolje ili progonstva, ne znaju izdržati u njima i sablazne se.

Suprotan je slučaj onaj prevelike radosti, to jest kada je Božja riječ posijana u situaciji u kojoj je sve lako, nema progonstava i nevolja, nego mnogo privlačnih stvari i primamljivih užitaka. Stoga je Božja riječ ugušena kao sjeme u trnju. U ljudima koji Božju riječ hoće prihvatiti ne odričući se mnogih ugodnih stvari koje izgledaju zanimljive, no nemaju istinsku vrijednost, ona ne može proizvesti svoj plod.

Na kraju imamo slučaj Božje riječi koja je posijana na dobru zemlju. Dakle, „riječ“ se sluša pozorno, nakon čega slijedi razmišljanje i meditacija, kako bi se razumjelo i živjelo ono što ona zahtijeva i obećava. Tako čovjek Božju riječ uvijek bolje shvaća i prihvaća. U tom slučaju Božja riječ daje plod i rađa kao što Isus kaže: tridesetostruko, šezdesetostruko i stostruko. To ovisi o sposobnosti svakog čovjeka.

Evanđelje nas sutrašnje liturgije potiče da napravimo ispit savjesti: prihvaćamo li zaista Božju riječ? Svake nedjelje u euharistijskom slavlju slušamo Božju riječ Staroga i Novoga zavjeta; propovijed nas potiče na razmišljanje kako bismo je razumjeli i bolje prihvatili; no kojoj od tih kategorija ljudi koje je Isus predstavio u evanđelju sličimo?

Jesmo li rastreseni tijekom mise, tako da Božja riječ pada na zemlju koja „riječ“ ne prihvaća, jer je previše tvrda? Ili smo kao oni ljudi koji cijene „riječ“, sretni su što slušaju dobru propovijed, no potom ne daju ploda, jer je ta sreća površna? Ako Božja riječ u našu pamet i srce ne ulazi duboko, kada nadođu i najmanje teškoće ne reagiramo u skladu s nadahnućem Božje riječi, nego u skladu sa svojim nagonom. Kada naiđu teškoće i kada se s ljubavlju mora nositi križ, samo u onim osobama koje Božju riječ čuvaju u svojem srcu ta „riječ“ proizvodi mnoge milosti koje prosvjetljuju, daju snagu, mir i radost.

Čini se da je danas treći slučaj najčešći, to jest onaj kada je riječ posijana u trnje. U prispodobi trnje zapravo predstavlja stvari koje ne zadaju bol, nego koje su primamljive. Isus ih tumači kao vremenite brige i zavodljivost bogatstva. Danas nam se prikazuju mnoge zanimljive stvari, mnoge mogućnosti razonode i zabave, mnoge prilike za zaradu, udobnost i bogatstvo. Tko tim, tako općenitim, ponudama popusti, ne može dobro prihvatiti Božju riječ. Ugušena je naravnim sklonostima za traženjem bogatstva, užitka i moći. Međutim, ako želimo da naš život zaista bude kršćanski, uistinu dostojan Boga i nas samih, Božjoj riječi moramo posvetiti mnogo veću i postojanu pažnju.

Kardinal Martini, koji je bio milanski nadbiskup, mnogo je isticao čitanje, razmišljanje, meditiranje i molitvu nad svakodnevnim liturgijskim čitanjima, pokazujući njihovu važnost i potrebu za život kršćana. Čitanje, razmišljanje, meditiranje i molitva nad Božjom riječi metoda je koja nam pomaže bolje prihvatiti Božju riječ. Ako s pažnjom čitamo Božju riječ i potom je meditiramo, kontemplirajući Božji plan koji se nalazi u njoj, ona zaista u nama pušta korijenje, raste u našem biću i daje plod. Taj je plod velikodušan život, dobar život kojim zaista možemo biti zadovoljni i u kojem možemo imati radost i mir.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje da kršćanski život nije bez patnje i teškoća. Sveti Pavao nam pomaže da shvatimo da se svijet nalazi u napetosti, jer je daleko od savršenosti; nalazi se kao da se nalazi u ropstvu, u korupciji; i mi sudjelujemo u tom nesavršenom svijetu koji se, zahvaljujući vitalnoj snazi Božje riječi, malo po malo preobražava.

Dakle, i to nas čitanje ohrabruje da Božjoj riječi posvetimo posebnu pažnju, kako bismo se mogli uspješno suočiti sa svim teškoćama svojega života i zavodljivostima ovoga svijeta. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 15. negdjelje kroz liturgijsku godinu

 

 

11 srpnja 2020, 12:35