O svetom Benediktu, u povodu njegova spomendana

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Naš je kontinent dobio ime po izmaštanoj princezi koja potječe s drugoga kontinenta, Azije. Prema grčkoj mitologiji, u prelijepu se Europu zaljubio Zeus, bog i kralj bogova, te ju oteo prikravši joj se u liku bika. Zatim je noseći Europu na leđima preplivao more i dospio na otok Kretu. Mit živopisno simbolizira premještanje i presađivanje azijske kulture na Kretu, gdje iznikoše početci europske civilizacije. I kršćanstvo potječe iz Azije: nastalo je među Židovima na Bliskome istoku, a za širenje kršćanstva Europom najzaslužniji je sveti Pavao, apostol i najveći kršćanski misionar. Europska uljudba utemeljena je na judejsko-kršćanskoj vjerskoj tradiciji, grčkoj misli i rimskome pravu.

Bilo je tijekom povijesti brojnih pokušaja kulturnog i političkog ujedinjenja europskih zemalja i narodâ. Primjerice, Karlo Veliki u srednjem vijeku i Napoleon I. u novovjekovlju htjeli su da zemlje Europe budu obuhvaćene zajedničkom državom, ali takva su nastojanja uglavnom zasnivana na ratnim osvajanjima. Nakon Drugoga svjetskog rata, godine 1946., europski intelektualci okupljeni u Ženevi tražili su puteve i perspektive kojima bi se uzmoglo razvidjeti kako ratom poharani kontinent postaviti na noge te uputiti u novi život.

Kada političari, diplomati i birokrati današnje ujedinjene Europe govore o njezinim začetcima, običavaju s posebnim ponosom spominjati Europsku zajednicu za ugljen i čelik osnovanu Pariškim ugovorom 1951., kojom se smjeralo od područja država članica (tada su to bile Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, SR Njemačka i Italija) učiniti jedinstveno tržište, ali i, što je zasigurno još važnije, spriječiti možebitne ratne sukobe između stoljećima zaraćenih Francuske i Njemačke.

Velika je povijesna važnost tih nastojanja francuskoga ministra vanjskih poslova Roberta Schumana i njegovih europskih suradnika ili partnera – ali se, kada je riječ o ujedinjenoj Europi, trebamo s osobitom pomnjom prisjetiti svetoga Benedikta iz Nursije, duhovnoga velikana kojemu uvelike imamo zahvaliti što je od pripadnikâ stare helenističko-rimske kulture i novopridošlih barbarskih naroda sazdana europska obitelj utemeljena na grčko-rimskome nasljeđu i judejsko-kršćanskoj vjerskoj tradiciji. U tim procesima nije barbarizirano kršćanstvo, nego su kristijanizirani barbarski narodi. U doba kada je nered zahvatio stari svijet, koji povijest naziva antičkim, sveti se Benedikt zdušno i svesrdno dao u izgradnju novoga, europskog i kršćanskog. Zbog svega rečenoga papa je Pio XII. godine 1947. nazvao sv. Benedikta ″ocem Europe″, a papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. zaštitnikom našega kontinenta.

Svetoga Benedikta s pravom držimo ″ocem zapadnoga redovništva″. Osnivač je benediktinskoga reda, crkveni otac i jedan od velikana kršćanske, zapadnjačke kulture, koju je uzmogao oplemeniti humaniziranjem društva, nastojanjem oko ljudskih i socijalnih prava svakog čovjeka. Benediktinski samostani pokazali su se mjestima opismenjavanja i evangelizacije tijekom mnogih stoljeća. K tome je Benedikt razvio zapadnjački mentalitet gdje se na osobit način spajaju duhovno i fizičko, što je izrazio geslom ″Moli i radi!″ (″Ora et labora!″). Time je fizički rad i materijalno privređivanje racionalizirao i učinio dostojanstvenim. Benediktinskim redovničkim zajednicama ostavio je u nasljeđe i sljedeći naputak: ″Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!″ U nemirnome onodobnom svijetu uspostavio je sveti Benedikt Europu rada i mira – što je uzvišeni cilj europskih političara i danas.

Sveti Benedikt rođen je oko 480. u Nursiji, u današnjoj Italiji, u dobrostojećoj obitelji, patricijskoj. I njegova sestra blizanka Skolastika također je proglašena svetom. Benedikt je već u ranoj dobi došao u doticaj s monaškim načinom života zahvaljujući okolnosti da je u blizini njegova rodnoga grada živjelo u špiljama nekoliko monaha. Nakon toga otišao je na studije u Rim, u doba nereda, nesigurnosti i dekadencije. Benedikt je, kako to reče redovnik Grgur Veliki, koji će postati papa, pobjegao od ″porokâ svijeta i svjetske mudrosti″ te je otišao u gradić Affile nadomak Rima, gdje se posvetio asketskomu životu. No i to mu se činilo nedostatnim pa se, htijući živjeti pustinjački, povukao nakon nekog vremena u špilju koja se nalazi na litici u pustom kraju (antički Sublaqueum, danas Subiaco), gdje je okupljao učenike i sljedbenike te je na poticaj sestre Skolastike pisao djelo ″Pravilo monaha″ (″Regula monachorum″). Zatim je napustio špilju i godine 529. počeo zajedno sa sljedbenicima graditi u Campagni samostan Montecassino, koji će postati matična opatija novoga reda, benediktinaca, te stoljećima biti središtem vjerskoga i kulturnoga života.

Popularizaciju ″Pravila″ na osobit je način pomogao papa Grgur Veliki, koji je prije, kao redovnik, i sâm po njemu živio. Za misionare među germanskim narodima Grgur Veliki poslao je upravo benediktince. Širenju Benediktova pravila uvelike su tijekom sljedećih stoljeća doprinijeli Karolinzi: car Karlo Veliki proglasio ga je jedinim važećim u Carstvu. Tako je Benediktovo pravilo ugrađeno u temelje zapadnoga monaštva i do 12. stoljeća se prema njemu ravnahu gotovo svi samostani. Nezaobilazno mjesto zauzimaju benediktinci i u hrvatskoj povijesti i kulturi. Benediktinskom opatu Martinu pripadaju zasluge što su Hrvati sredinom 7. stoljeća došli u prve kontakte s papom Ivanom IV. i Svetom Stolicom. K tome su franački misionari među Hrvatima također bili benediktinci.

Uza sve valja reći da sveti Benedikt bijaše zamilovan darovima čudotvorstva, proroštva i čitanja savjesti. Dante je za njega uvjereno napisao da je ″najsjajniji i najveći biser″, a o Benediktovu životu doznajemo najviše iz druge knjige ″Dijaloga″ pape Grgura Velikoga. Sveti Benedikt preminuo je 21. ožujka 547. u Montecassinu. Svetim ga je 1220. proglasio papa Honorije III.

Prisjetimo se svetoga Benedikta iz Nursije, duhovnoga utemeljitelja Europe, povodom njegova spomendana 11. srpnja.