Traži

Vatican News
Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima (Mt 10,37-42). Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima (Mt 10,37-42). 

Razmišljanje uz misna čitanja 13. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima (Mt 10,37-42).

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije govori o Gospodinovoj zahtjevnosti, no i o njegovoj velikodušnosti. Gospodin je zahtjevan, sve traži za sebe, no isto tako je velikodušan, nagradu daje u izobilju.

Isus ponizna i blaga srca, izražava vrlo veliku zahtjevnost: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“. Kako to da se Isus pokazuje tako zahtjevan? Čini to iz ljubavi, jer nam sebe želi darovati i da bi to mogao učiniti, mora u nama naći prazno i otvoreno mjesto.

Isus nije naš prijatelj kao drugi prijatelji. Sin je Božji, ima pravo da ga ljubimo svim srcem, svom snagom i svom dušom. Moramo ga ljubiti na taj način, kako bismo ga stvarno mogli primiti. Tko ga svede na prijatelja među prijateljima, uistinu ga ne prihvaća. Zbog toga Isus mora izraziti snažnu zahtjevnost da ga ljubimo iznad svih drugih ljudi. Želi da ga ljubimo, kao što se ljubi Bog i zajedno s Bogom.

Isus također želi da svatko uzme svoj križ i da ga slijedi: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan“. Uzeti svoj križ uvjet je da bismo mogli naći istinski život. Isusova je ljubav vrlo zahtjevna, no to je istinska ljubav koja ispunja čovjekovo srce.

Potom Gospodin kaže jednu neobičnu rečenicu: „Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“. Isus želi da izgubimo svoj život zbog njega.

Drugo čitanje pojašnjava tu Isusovu rečenicu, jer govori o krštenju kao o smrti zajedno s njim u njegovoj muci. Sveti Pavao kaže: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt“.

No ta je smrt izvor novoga života: „…da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“. „Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime“. „Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!“ Sve se to povezuje s Isusovom rečenicom iz evanđelja:

„Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“.

To otajstvo krštenja mora biti prisutno u našem svakodnevnom životu. Neprestano moramo umirati grijehu, kako bismo živjeli s Kristom, i u Kristu za Boga. Moramo također prihvatiti da potpuno izgubimo život u slučaju mučeništva. No ako se i ne nađemo u toj krajnjoj situaciji, svoj život moramo izgubiti u smislu da se odreknemo sve svoje sebičnosti. Ne smijemo tražiti svoju sreću, nego da se svidimo Isusu, da činimo njegovu volju koja je volja ljubavi, posve suprotna sebičnosti. Tko vlastiti život izgubi, odričući se vlastite sebičnosti, naći će istinski život u Isusovoj ljubavi i u ljubavi s Isusom.

Potom Isus očituje božansku velikodušnost, govoreći o prihvatu. Apostolima kaže: „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao“. Ako prihvaćamo ljude koje Isus šalje, prihvaćamo ne samo Isusa, nego samoga Boga.

Evanđelje pokazuje napredak: „Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije oslikava prvu od tih posljednjih Isusovih rečenica: „Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku“. U Šunamu živjela ugledna žena koja je prepoznala Elizeja kao Božjeg čovjeka. Prihvatila ga je, spremila mu je malu sobu s krevetom, stolom, stolicom i svjetiljkom, kako bi se mogao povući, razmišljati, čitati Sveto pismo i pripremati svoje proročke poruke. To je bila velikodušna gesta te žene.

No Bog se nikada ne da nadmašiti u velikodušnosti. Bog je Elizeja nadahnuo da nagradi tu ženu. Upitao je što se može za nju učiniti i njegov mu je sluga savjetovao dar koji bi joj bio najdraži: „Eto, nema sina, a muž joj je vremešan“. Žena se više nije nadala imati djece i znala je da je njezin život prazan.

Dakle, Elizej je pozvao ženu i nadahnut rekao joj: „Dogodine u ovo doba zagrlit ćeš sina u naručju“. To je obećanje velikom radošću ispunilo srce te žene; njezina je najveća želja bila uslišana. Tako se božanska velikodušnost u tom događaju očitovala na preobilan način.

Isus u evanđelju kaže da tko jednoga od onih najmanjih napoji samo čašom hladne vode zato što je njegov učenik, neće mu propasti plaća. Isusova velikodušnost je božanska velikodušnost koja vodi računa i o najmanjoj usluzi koju je netko učinio njegovim učenicima, kako bi podupro njihov apostolat, kako bi promicali Božje kraljevstvo.

Dakle, možemo se diviti toj Isusovoj velikodušnosti i imati veliko povjerenje u njega. Ta nam velikodušnost pomaže da i mi u određenom trenutku budemo velikodušni.

Isus nas također uči zahvalnosti i zahvalnoj ljubavi, jer očituje vlastitu zahvalnost na preobilan način.

Isusovi zahtjevi i njegova velikodušnost, očituju ritam našega kršćanskoga života. Isus je zahtjevan prema nama, jer nas ljubi i ne želi da naš život ostane prazan i neplodan, nego da bude plodan. S druge strane, očituje svoju zahvalnost, te nas tako poziva na povjerenje, da i mi budemo zahvalni drugima. Kada nam netko učini neku uslugu, ako zaista želimo biti Isusovi učenici, moramo mu velikodušno uzvratiti. Tako pomažemo da napreduje kraljevstvo ljubavi, činimo da se ljubav sve više živi na obilan način i da preobražava lice zemlje.

Kršćanstvo ne znači lagodan život i bijeg od trpljenja. Svjetlu je uskrsnoga jutra prethodila tama Velikoga petka. Da bismo slijedili Isusa nužno je ići uskim putom. No samo prolazeći tim putom dolazi se u život, kao što će samo onaj tko izgubi vlastiti život za Krista, ponovo ga zadobiti. Kao što je prihvaćanje križa temeljni uvjet za nasljedovanje Isusa, tako i prihvatiti druge velikodušnom ljubavlju, znak je vjernosti novoj zapovijedi bratske ljubavi. Nije dovoljno prihvatiti prijatelje, treba prihvatiti one koji su nam daleko, koji su nam antipatični i koji nam ne mogu uzvratiti. Svaki je čovjek prilika i mjesto susreta s Bogom. To je kršćanski prihvat koji poziva na odricanje i zahvalnost, jer u gostu vidi božanskog gosta koji nema kamena gdje bi glavu naslonio. U svoj je braći uvijek Isus koji kuca na naša vrata, koji traži gostoprimstvo i pomoć. Poslanica Hebrejima napominje: „Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!“

Ne zaboravimo da se taj prihvat izražava osobito na manje materijalan način. Radi se o tome da znamo shvatiti one koji ne misle kao mi, da znamo slušati druge, da znamo prihvaćati ponizno onoga tko, na primjer, bolje od nas poznaje nauk Crkve. Trebamo imati veliku raspoloživost koja zna prihvaćati, bez velike kritike i iznošenja crkvenog nauka, koja s druge strane zna slušati i ne gasiti Duha koji se očituje u određenim crkvenim pokretima, koji pokreće skupine i ustanove s čijim se izborima i metodama ne slažemo.

Neka nam ta kratka uputa o moralnom ponašanju o kojem govore evanđelist Matej i sveti Pavao pomogne da je i danas, u svojoj situaciji primjenjujemo. Naš je kršćanski život, život krštenika koji odbacuje popuštanje ponudama ovoga svijeta, a u odnosu prema drugima zahtijeva nešto više od jednostavne tolerancije, zahtijeva pozitivan znak ljubavi i slušanja, poniznosti i služenja.  

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 13. negdjelje kroz liturgijsku godinu
27 lipnja 2020, 12:53