O životu i mučeničkoj smrti bl. Miroslava Bulešića, u povodu 100. obljetnice njegova rođenja

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Kada je u subotu 28. rujna 2013. u pulskoj Areni kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, proglasio svećenika i mučenika Miroslava Bulešića blaženim, pročitao je apostolsko pismo pape Franje, koji je istaknuo da je velečasni Bulešić bio ″vješt odgojitelj i neustrašiv svjedok Evanđelja″. Sutradan, 29. rujna, Papa se prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja osvrnuo na taj događaj. ″S radošću podsjećam da je u Hrvatskoj beatificiran Miroslav Bulešić, dijecezanski svećenik, koji je umro mučeničkom smrću 1947. godine. Slavimo Gospodina, koji nedužnima daje snagu za najviše svjedočanstvo″, rekao je tom prigodom papa Franjo.

Miroslav Bulešić rodio se 13. svibnja 1920. u istarskome selu Čabrunići kraj Svetvinčenta, od roditelja Mihe i Lucije rođene Butković. Filozofski i teološki studij završio je na isusovačkome Sveučilištu ″Gregoriana″ u Rimu 1943., pri čemu se za njegovo školovanje zauzeo zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Svećeničko ređenje imao je Miroslav Bulešić u Svetvinčentu 1943., nakon čega je služio kao upravitelj župe Baderna.

U dvjema završnim godinama Drugoga svjetskog rata isticao se u pastoralnom djelovanju i hrabro zauzimao za ljude, vidjevši u svakome čovjeku dijete Božje. Univerzalnost kršćanskoga humanizma i principijelnost katoličkoga svećeničkog poziva iskazao je Miroslav Bulešić sljedećim riječima: ″Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.″ Partizani nisu imali razumijevanja za takvo dosljedno pastoralno djelovanje pa je Bulešić primao brojne prijetnje. U osobni dnevnik proljetnih dana 1944. zapisao je riječi upravljene Bogu: ″Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.″ Nadalje objašnjava za što je spreman dati život: ″Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.″ A protivnicima i progoniteljima poručio je: ″Moja osveta je – oprost.″ Završetak rata dočekao je u Baderni, ali već u jesen 1945. postavljen je za župnika u Kanfanaru.

Došavši u novu sredinu, Bulešić se dao na duhovnu obnovu župe, privlačeći sve više vjernika, među njima mladež i djecu. Komunističke su vlasti pritiscima i zabranama nastojale onemogućiti Bulešićevo pastoralno djelovanje, ali puk je sve više hrlio u crkvu slušati njegove nadahnute propovijedi. Komunisti su naposljetku zaključili: ″Dok je ovaj živ, narod ne će ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke.″ Bulešića su preko rodbine pokušali privoljeti da se vrati u Italiju, gdje je studirao i gdje će uz prijatelje biti na miru. Ali on je uzvratio: ″Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati!″ Velečasni Bulešić razmjerno je kratko bio na službi u Kanfanaru jer je već akademske godine 1946./47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskome sjemeništu u Pazinu.

U kolovozu 1947. pratio je delegata Svete Stolice monsinjora dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sakramenta potvrde u Buzetu i okolnim župama, što su komunistički aktivisti svim silama pokušavali spriječiti. Uoči odlaska u Lanišće, Bulešiću su slali ustrajne i odlučne prijetnje, na što je odgovorio: ″Samo jedanput će se umrijeti.″ Nakon podjele krizme, komunistički egzekutori nasilno su ušli u župnu kuću u Lanišću, pretukli monsinjora Ukmara i velečasnoga Bulešića, kojega su potom usmrtili prerezavši mu grlo, uslijed čega je krv šikljala po zidu župnoga ureda. Prema riječima očevidaca, mučenik je umirući zazvao: ″Isuse, primi dušu moju!″ Bijaše to u nedjelju, na blagdan svetoga Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.

Na 50. godišnjicu Bulešićeve smrti, 24. kolovoza 1997., župljani laniške župe postaviše na zidu ispred crkve spomen-ploču, na kojoj piše: ″24. kolovoza 1947. na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu.″

Blaženim je Miroslav Bulešić proglašen 2013. u Puli, a toga je nadnevka njegov spomendan: 24. kolovoza. O njemu su snimljeni dokumentarni filmovi ″Sluga Božji Miroslav Bulešić″ (1992.) i ″Moja osveta je oprost″ (2013.). Posmrtno mu je objavljen ″Duhovni dnevnik″ (Pazin, 2017.).

Treba naposljetku spomenuti i ovo. U siječnju 2013. oglasilo se Predsjedništvo saveza antifašističkih boraca Istarske županije, reagirajući na pisanje ″Glasa Istre″ o životu i mučeničkoj smrti Miroslava Bulešića. Rekli su kako ne bi voljeli vjerovati da je novinar ″Glasa Istre″ namjerno zaboravio upoznati javnost o najvažnijim uzrocima Bulešićeva ubojstva. Do toga ne bi došlo, kako su napisali istarski antifašisti, ″da nisu upravo svećenici Stjepan Cek i Miroslav Bulešić režirali i izvjesili oglas na crkvenim vratima da partizani ne mogu biti kumovi na krizmi, a niti mogu krizmati svoju djecu″. Istarski antifašisti pozivaju se na pisanje monsinjora Bože Milanovića i na, kako su rekli, brojne druge svjedoke.

Ali čak i da je sve bilo tako, to nimalo ne umanjuje komunistički zločin u Lanišću. Navikli smo, nažalost, na svakojake argumentacije i racionalizacije kojima se pokušavaju opravdati golemi komunistički zločini, a u ovome se slučaju sugerira da su partizani i komunisti – žudeći za uskraćenim sudjelovanjem u vjerskim obredima i katoličkim sakramentima – dovedeni u situaciju da im ne preostaje ništa drugo nego prerezati grlo svećeniku koji im to uskraćuje. Čak i ako je od komunista i samozvanih antifašista – previše je.

Na hrabroj i mučeničkoj smrti blaženoga Miroslava Bulešića neka raste naša kršćanska vjera i vjernost Katoličkoj Crkvi.