Traži

Vatican News
Ja sam vrata ovcama (Iv 10, 1-10). Ja sam vrata ovcama (Iv 10, 1-10). 

Razmišljanje uz misna čitanja 4. vazmene nedjelje u liturgijskoj godini

Ja sam vrata ovcama (Iv 10, 1-10).

U evanđelju sutrašnje četvrte vazmene nedjelje Isus govori o vratima i pastiru: „Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca“.

Potom, primjenjujući tu prispodobu, kaže: „Ja sam vrata ovcama“, i „Ja sam pastir dobri“. Dakle, Isus je sve za nas; i vrata i pastir; Gospodin je sluga, On je Bog i čovjek. Njegov je odnos prema nama neiscrpan.

Isus govori o vratima: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“. Međutim, tko ulazi u ovčinjak, a ne uđe kroz vrata, kradljivac je i razbojnik; dolazi da ukrade, ubije i uništi. Kako moramo tumačiti taj naziv „vrata ovcama“ kojim se Isus naziva? Prva nam dva čitanja pomažu da damo odgovor na to pitanje.

U prvom čitanju sutrašnje liturgije vidimo da se ljudi koji su nakon Pedesetnice slušali Petrov govor, osjećaju duboko taknuti u srce i pitaju: „Što nam je činiti, braćo?“ Sveti Petar je odgovorio: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi“.

To je bitan način kako proći kroz vrata; treba se krstiti, postati kršćani. Cijeli život kršćanina potom mora biti u skladu s njegovim krštenjem, to jest uvijek mora prolaziti kroz vrata koja su zapravo Krist.

U drugom nam čitanju sutrašnje liturgije sveti Petar kaže: „Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“. To je drugo tumačenje opisa Krista kao „vrata“. Radi se o tome da Njega treba slijediti, prolaziti kroz Njega u smislu da činimo ono što je On učinio.

Sveti Petar potom osobito tumači da treba strpljivo podnositi trpljenje, ne odgovarajući na nasilje nasiljem, na zlo zlom, nego živeći u vjernosti Isusu koji nije na nasilje odgovorio nasiljem, nego krajnjom velikodušnošću. Sveti Petar ističe: „On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo“.

Prema tome, proći kroz vrata, proći kroz Krista koji je „vrata“ znači oponašati Njega, živjeti kao što je On živio i osobito nositi križ s ljubavlju, kao što je On učinio. Umjesto da se odmetnemo ili da koristimo nasilje, moramo uvijek imati dobrote i velikodušnosti.

Crkva uvijek ulazi na vrata, jer svaku svoju molitvu Bogu završava: „Po Isusu Kristu, tvome Sinu i našem Gospodinu“. Sve molitve Crkve prolaze kroz Krista kako bi došle Ocu; stavljene su pred Krista kako bi ih On prikazao Ocu. Crkva ispovijeda da je Isus posrednik. „Posrednik novoga saveza“, tako ga opisuje i Poslanica Hebrejima. Vrata označavaju upravo to djelo Kristovog posredovanja.

Ponekad evanđelje govori o trpljenju i to je razlog zbog kojega možda imamo dojam da je Gospodin Isus došao usmrtiti nas, a ne dati nam da živimo, i da je kršćanski život prije svega sakaćenje. No evanđelje nam sutrašnje liturgije kaže zašto je došao: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“. Dakle, drugačije je shvaćanje samo naša obmana. Gospodin ne želi sakatiti naš život, nego želi da dosegne svoj puni razvoj. Ako od nas traži neku žrtvu, ako nas poziva da uzmemo svoj svakidašnji križ, to je uvijek zbog pozitivne svrhe. Isus to kaže u sličnim životnim prilikama: „Otac je moj vinogradar… Svaku lozu koja rod donosi čisti da više roda donese“.

Uvijek trebamo proći kroz Njega kako bismo postigli spasenje. „Kroza me tko uđe, spasit će se!“ – kaže Isus i nastavlja – „Ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“. Isus nas uvodi u nutarnji svijet i u onaj izvanjski.

Moramo biti s Njim kada želimo ući u nutarnji svijet i pronaći duboki i istinski odnos s Bogom. Isus je rekao: „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“. Ako želimo doći Bogu i imati osobni odnos s Njim, moramo proći kroz Isusa, ujediniti se s Njim, kako bi nas prikazao Ocu. Sve svoje darove prikažimo Ocu „po Isusu Kristu Gospodinu našemu“. On je posrednik odnosa s Ocem.

Isus je također posrednik svih djela koja činimo u svijetu. Sveti Pavao Efežanima kaže: „Sve ono što činite riječju i djelom, sve činite u ime Gospodina Isusa“. „U ime Gospodina Isusa“ znači da prolazimo kroz Isusa, ujedinjujući se s Njegovom osobom i s Njegovim darom. Sve ono što činimo u svijetu ima vrijednost samo ako prolazimo kroz Isusa, ako se ujedinjujemo s Njim u svojim odnosima sa svim drugim ljudima.

Da bi se brinuli za djecu, otac i majka moraju proći kroz vrata koja su Isus, to jest moraju se ujediniti s Njim da bi bili uistinu roditelji koji dobro odgajaju svoju djecu u Božjoj ljubavi, u milosrdnoj ljubavi prema bližnjemu, u poštenju i u neprestanom zahvaljivanju Bogu.

Svi naši odnosi s bližnjim moraju proći kroz Isusa. Sve ono što činimo uvijek moramo činiti u jedinstvu s Isusovim srcem, ili još bolje, sve je to Isusovo djelo u kojem mi surađujemo.

Isus je univerzalni posrednik. Jedini je uistinu sposoban ostvariti jedinstvo među ljudima. Posrednik je između Boga i ljudi i u odnosima među ljudima. Moramo biti ujedinjeni s Njegovim srcem kako bismo mogli činiti Njegova djela u svijetu. Svatko od nas mora činiti jedan dio Isusovih djela u jedinstvu s Njim. Tako naš život postaje uistinu kršćanski, život koji je Bogu drag i plodan za dobro svijeta.

Isus je istaknuo: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se!“ Ako ne ulazimo kroz vrata, kradljivci smo, činimo stvari koje ne odgovaraju našem pozivu. Umjesto da ostvarimo pozitivno djelo, idemo u smjeru nepoštenja i sebičnosti, te je cijeli naš život korumpiran. Međutim, ako ulazimo kroz Isusa, kroz Njegovo srce i Njegovu ljubav, tada smo spašeni i svoj život živimo u punini. Isus je rekao da je došao „da svi imaju život i da ga imaju u punini“.

Isusovo nam posredništvo nudi sve potrebne milosti za ostvarenje punine našega života, kako bismo dobro izvršili sve svoje dužnosti i planove. Ujedinjeni s Njim možemo ih ostvariti u svoj njihovoj ljepoti. No ako nismo ujedinjeni s Njim, naš život postaje neplodan ili još gore loš i zao.

„Došao sam da život imaju i da ga imaju u izobilju“. U euharistiji primamo Isusov život koji je sebe dao za nas, te ga primamo kako bismo mogli živjeti u punini božanske ljubavi. To je naše zvanje kojim se možemo ponositi i za koje moramo biti zahvalni Bogu, po Isusu, jedinom posredniku. Moramo često misliti na tu svrhu, da nam Gospodin daje da je upoznamo, da objavljuje svoju ljubav prema nama i da je cijelo evanđelje opisuje.

Sva ozdravljenja o kojima nam evanđelisti govore, dokaz su Gospodinova zanimanja i za naš tjelesni život, za koji želi da bude cjelovit, dobar i razvijen u punini. Svi pothvati kojima je tijekom stoljeća nadahnuo Crkvu kako bi pomagala i brinula za bolesne i siromašne, odgajala djecu i činila druga dobročinstva, pokazuju da je On uistinu došao kako bi imali život i da ga imaju u izobilju.

No tjelesni život nije najviši čovjekov ideal. Duhovni je život mnogo važniji i ako je potrebno vrijedi žrtvovati tjelesni život, kako bismo razvili život duha. Mnogi imaju dojam da je duhovni život osakaćeni život, međutim on traži razvoj svih čovjekovih sposobnosti. Gospodin nije došao spriječiti nas da ljubimo, nego da budemo svjesni ljepše, uzvišenije i čiste ljubavi koja je bez interesa. I ta čovjekova dimenzija od Gospodina prima život u izobilju, zahvaljujući Njegovoj ljubavi prema nama.

„Kradljivac dolazi samo da ukrade, ubije i uništi“. To je slika sebičnosti. Međutim, Božja ljubav dolazi kako bi dala život u izobilju. Mislimo često na to kako taj život, koji nam Gospodin daje, neprestano teče da bi dao da raste naša radost i da bismo bili sve više otvoreni primiti Njegove darove. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 4. vazmene nedjelje u liturgijskoj godini
02 svibnja 2020, 14:12