Razmišljanje o misnim čitanjima 3. vazmene nedjelje

Ponekad kada se govori o promjenama, samo se misli na žalosne i naporne dimenzije odvajanja i odbacivanja. Međutim, kršćansko obraćenje je izvor radosti, nade i ljubavi. Ono je uvijek djelo uskrsloga Krista koji nam je dao tu milost po svojoj muci i koji nam je priopćava budući da je Uskrsli.

Dvojica su učenika, o kojima govori evanđelje, bila žalosna, razočarana i udaljavala su se od zajednice. Odlazili su iz Jeruzalema i išli prema Emausu, selu koje nije bilo vrlo važno.

Među sobom su žalosno razgovarali o onom što se dogodilo, jer nije odgovaralo njihovim očekivanjima. „Mi smo se nadali“, govorili su. To „nadali smo se“, priznanje je razočaranja; to znači: „Sada se više ne nadamo“.

Isus se približio dvojici učenika i počeo s njima razgovor u dvije etape. Prva se sastojala u slušanju razočaranih učenika. Isus ih je potaknuo da govore, jer ih je pitao: „Što to putem pretresate među sobom?“ Učenici su se začudili i kazali: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ To jest događaji koji su bili tako strašni za Isusove učenike.

Potom su mu rekli: „Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli“. I zaključili su: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“.

Učenici su mu prenijeli i vijest o praznom grobu koju je donijelo nekoliko žena: „A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ“. Ipak učenicima to svjedočanstvo žena nije izgledalo dostojno vjere i pažnje. Nije bilo potvrđeno nikakvom pozitivnom činjenicom. Grob je prazan, da, no to nužno ne znači da je Isus živ.

Druga etapa promjene koju je Isus učinio, osobito se sastoji u strogom prijekoru učenika, no sa strogošću prožetom blagošću. Rekao im je: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!“ Da bi razumjeli događaje potrebno je da se vrate na proroštva i na Božju riječ Staroga zavjeta. Put vjere prolazi kroz te proročke riječi. Božju riječ treba slušati, i nakon toga ćemo biti spremni prihvatiti svjetlo vjere. Isus je dvojici učenika kazao: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ I počevši od Mojsija i od svih proroka, protumačio im je sve što se u Pismima odnosi na njega.

Muka je Isusova bila potrebna kao put prema slavi. Njegov je put prema slavi nužno prolazio kroz trpljenje. Tu stvarnost nije lako prihvatiti, no ona je temeljna. Zašto je bila potrebna muka? Jer Kristova slava jest slava Otkupitelja; to je slava pobjednika nad grijehom i smrću; to je pobjeda nad mržnjom, sebičnošću, potpuna pobjeda i nad napastima odbijanja i odmetništva od Boga. Potrebno je bilo da Krist dođe sve do krajnje točke ljudskoga trpljenja, kako bi svoju ljubav donio svuda i sve pretvorio u priliku za pobjedu nad grijehom i smrću.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Petar podsjeća vjernike da su otkupljeni i oslobođeni; „niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“. Muka je za Krista bila potreban put za ulazak u Njegovu slavu, a to je slava da je ljubio do kraja.

Moramo prihvatiti taj nauk koji je za nas vrlo važan. Kršćani smo zaista ako prihvaćamo taj Isusov nauk: „Trebalo je da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu“. U svijetu postoji trpljenje, postoji grijeh; Kristovo se djelo služi trpljenjem kako bi uklonilo grijeh, odnosno kako bi uklonilo najdublji izvor trpljenja.

Taj Kristov nauk, to jest tumačenje proroštava, za učenike iz Emausa bila je neočekivana objava, no uistinu ona koja prosvjetljuje i tješi. Naime, rekli su: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“

Kada nam Isus tumači Pisma, ne radi se samo o prosvjetljenju naše pameti, nego i o objavi ljubavi koja daje da naše srce gori.

Na taj su način učenici već bili na putu obraćenja, jer su naslućivali da stvari koje su se dogodile nisu samo negativne, kako je izgledalo, nego su poslužile da pomognu Božjem planu koji je pozitivan plan; zlo nije ponovo pobijedilo, nego pobjeda pripada Bogu i Kristu.

Osjećajući da su ih osvojile Isusove riječi, učenici su željeli da se među njima nastavi Njegova prisutnost: „Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: 'Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!'“.

„Ostani s nama“; to je velika želja koju meditacija Pisma stavlja u naše srce. To je želja imati Kristovu prisutnost, živjeti Njegovu prisutnost, biti u prisnom odnosu s Njim, kako bi živjeli u svjetlu, u nadi i ljubavi.

„Isus uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše“. To su znakovi koji objavljuju Isusa, objavljuju Njegovu ljubav, očituju da je prihvatio sve svoje trpljenje zbog ljubavi, kako bi od sebe napravio živi kruh koji daje život, kako bi postao pobjednik nad mržnjom, sebičnošću, nasiljem, pobjednik koji svuda nosi zajedništvo.

„Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju“. Isus je završio svoje djelo obraćenja: ne samo riječima, nego i gestama darivanja i zajedništva. Lomeći kruh, podsjetio je učenike na svoju muku. Dajući kruh, pokazao im je da je Njegova muka dar ljubavi.

Dakle, dvojica su učenika krenula bez oklijevanja natrag u Jeruzalem. To je druga etapa puta obraćenja. Dvojica su učenika u zajednici pronašla smisao zajedništva i solidarnosti. Njihovo je obraćenje postalo potpuno kada su se našli ponovo u zajednici Isusovih učenika, kada su došli tamo gdje su se okupljala jedanaestorica i drugi zajedno s njima.

Tamo su čuli vijest o Isusovom ukazanju Petru. Zapravo, u Prvoj poslanici Korinćanima, sveti je Pavao izvijestio da se uskrsli Isus ukazao najprije Petru, a potom drugim učenicima.

Stoga zaključak tog događaja prožima radost, nada, ljubav i priopćivanje Radosne vijesti: „Krist je uskrsnuo“. Njegova muka nije bila poraz, nego pobjeda što je naša korist.

To je također poruka koju velikom snagom u prvom čitanju izražava sveti Petar. Pokazuje da Isusa nije mogla zadržati smrt. Bog ga je oslobodio od smrtne tjeskobe, jer nije bilo moguće da smrt Njime ovlada. Isus je na križu pobijedio, to se moralo očitovati pobjedom nad smrću, to jest u Njegovom uskrsnuću.

Sveti Petar je citirao 15. psalam, proročko pismo, u kojem David daje da Mesija govori: „Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga“.

Sveti se Petar poslužio tim pismom koje je prosvijetljeno naukom uskrslog Isusa, kako bi snažno i odvažno posvjedočio pred Židovima koji su tražili Isusovu smrt, naviještao je Isusovo uskrsnuće, i istovremeno je kazao da je uskrsli Isus izlio Duha Svetoga. Tako se ta Isusova pobjeda objavljuje kao veliko naše dobročinstvo.

Uskrsli nam Isus nosi obraćenje iz žalosti u radost, iz razočaranja u nadu, iz odvojenosti u zajedništvo. Prihvatimo tu Radosnu vijest cijelim srcem, kako bismo živjeli u zajedništvu s Uskrslim i u zajedništvu sa svim vjernicima.