Traži

Vatican News
Uskrs 2020. Članovi Poljskog Caritasa dijele hranu potrebitima Uskrs 2020. Članovi Poljskog Caritasa dijele hranu potrebitima  (ANSA)

O kršćanskoj solidarnosti u svijetu koji je zahvaćen pandemijom

Možemo reći da je solidarnost ljubav na djelu. Solidarnost i civilizacija djelotvorne ljubavi iziskuju novi mentalitet i stil života, jedno osobito duhovno stanje i raspoloživost gdje u drugome čovjeku vidimo svojega bližnjega

Marito Mihovil Letica - Zagreb

″Europska unija danas se suočava s epohalnim izazovom o kojem će ovisiti ne samo njena budućnost nego i budućnost cijeloga svijeta″, rekao je papa Franjo prije sedam dana, na Uskrs, u prigodi tradicionalnoga blagoslova ″Urbi et orbi″. Zatim je potaknuo i ohrabrio:

″Ne propustite priliku i dalje iskazivati solidarnost, pa i prihvaćajući inovativna rješenja. Alternativa je samo sebičnost pojedinačnih interesa i napast povratka u prošlost s rizikom teške kušnje mirnoga suživota i razvoja budućih generacija. Ovo nije vrijeme podjele. Neka Krist prosvijetli one koji imaju odgovornost u sukobima, kako bi prihvatili apel za opće i hitno primirje u svim dijelovima svijeta.″

Papa Franjo više je puta izrekao i posebno naglasio riječ ″solidarnost″. U ovome prilogu stavljamo u središte pozornosti kršćansku solidarnost.

Općenito uzevši, solidarnost je povezanost i međusobno zajedništvo ljudi i društava, narodâ i država, iz čega proizlaze obveze i odgovornost. Pojam dospijeva od latinskoga ″solidus″ u značenju ʹsavʹ, ʹcijelʹ, ʹpotpunʹ. Dok u individualistički utemeljenoj solidarnosti ljude utilitaristički povezuje interes i probitak, dotle personalistička solidarnost, koja prevladava u teološkim raspravama i kršćanskome socijalnom djelovanju, svoj model ima u odnosima među osobama Presvetoga Trojstva i zasnovana je na ljubavi. Ova je ljubav i vertikalna i horizontalna, između Boga i čovjeka te između ljudi međusobno. Nije dovoljna samo pravednost – jer pravednost bez ljubavi čini nas krutima, nerijetko i okrutnima. U enciklici ″Deus caritas est″ (″Bog je ljubav″) papa Benedikt XVI. uz ostalo kaže:

″Ljubav – ʹcaritasʹ – bit će uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji ni jedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. […] Država koje hoće sve odrediti, tako da sve uzima pod svoju vlast, postaje u konačnici čista birokratska ustanova koja nije kadra osigurati onomu koji trpi – svakom čovjeku – ono što mu najviše treba: osobno posvećivanje prožeto ljubavlju.″ (br. 28 b)

Teološko određenje solidarnosti cjelovito je i obuhvatno, integralno, a ne partikularno, pri čemu je solidarnost etičko načelo koje ravna čovjekovim djelovanjem. Kršćanska solidarnost očituje se u isticanju odgovornosti i zauzimanju za opće dobro. Odlazeći dublje u povijest crkvenih dokumenata dolazimo do enciklike ″Sollicitudo rei socialis″ (″Socijalna skrb″) kojom je papa Ivan Pavao II. odao priznanje i počast povijesnoj enciklici pape Pavla VI. naslovljenoj ″Populorum progressio″ (″Razvitak naroda″), u povodu 20. obljetnice njezina objavljivanja. Ivan Pavao II. upozorava da solidarnost nije ″osjećaj neke neodređene sućuti ili površnoga ganuća zbog patnje tolikih ljudi, bliskih i udaljenih″, nego je posrijedi ″čvrsta i postojana odlučnost zauzimati se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni″. ″Ta se odlučnost temelji na čvrstom uvjerenju da su upravo pohlepa za dobiti i žeđ za vlašću kočnice punog razvoja″, napisao je Ivan Pavao II. i zatim objasnio:

″Ta se opredjeljenja mogu pobijediti jednim dijametralno oprečnim stavom: zalaganjem za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu, ʹizgubimo sebeʹ radi drugoga, umjesto da ga iskoristimo, te da ʹmu služimoʹ, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi″. (br. 36)

Možemo reći da je solidarnost ljubav na djelu. Solidarnost i civilizacija djelotvorne ljubavi iziskuju novi mentalitet i stil života, jedno osobito duhovno stanje i raspoloživost gdje u drugome čovjeku vidimo svojega bližnjega.

Ne možemo izbjeći pitanje u kakvome su odnosu solidarnost zajedno s civilizacijom ljubavi prema imperativu trenutačnoga pandemijskog življenja, imperativu koji označujemo izrazima ″izolacija″ i ″socijalna distanca″. Etimologija nas poučava da riječ ″izolacija″ dolazi od talijanskoga ″isola″ u značenju ʹotokʹ (dublje korijene razaznajemo u latinskome ″īnsula″). Dakle, bivati izoliranim znači nalikovati otoku. Pada mi na um roman ″Kome zvono zvoni″, kojemu je autor Nobelovom nagradom okrunjeni američki knjževnik Ernest Hemingway. On prije početka rečenoga romana navodi misli Johna Donnea, engleskoga metafizičkog pjesnika s kraja 16. i početka 17. stoljeća, katolika prožetoga dubokom vjerom:

″Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese Grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.″

Kada je počelo širenje koronavirusa i mnoštveno obolijevanje ljudi, od kojih su brojni umrli, bili smo skloni smatrati da je to negdje daleko, na Dalekome istoku. Suosjećali smo s patnjom tamošnjih ljudi, ali smo se uzdali u tobožnju sigurnost koju daje daljina. Kada se virus pojavio u Europi, u nama susjednim zemljama, nadali smo se da neće prijeći u Hrvatsku. A kada se virus počeo širiti Hrvatskom, suosjećali smo s oboljelima, žalili umrle i vjerovali da će zaobići nas i naše bližnje. No sa svakim umrlim – u Kini, Italiji, Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje – odnesen je dio čovječanstva, dio nas.

Često se govori o ″socijalnome distanciranju″, a tu neprikladnu sintagmu nekritički smo preuzeli iz engleskoga jezika: ″social distancing″. Ali na engleskome se primjerice ″društvena mreža″ kaže ″social network″, a one, barem su tako zamišljene, ljude imaju zbližavati. Dakle, bolje je govoriti o fizičkom ili tjelesnom distanciranju nego o socijalnom ili društvenom. Kao društvo trebamo biti blizu jedni drugima, bliski unatoč fizičkoj udaljenosti; trebamo biti solidarni, sućutni, ispunjeni kršćanskom i općeljudskom djelatnom ljubavlju.

I nikada ne pitajmo kome zvono zvoni – nama zvoni. Zvonjavom nas podsjeća da smo smrtni – ali i poziva na solidarnost, čime izgrađujemo bolji svijet i život.

Ovdje poslušajte prilog: O kršćanskoj solidarnosti u svijetu koji je zahvaćen pandemijom koronavirusa
19 travnja 2020, 10:27