Traži

Vatican News
Izvor vode koja struji u život vječni (Iv 4 , 5-42).    Izvor vode koja struji u život vječni (Iv 4 , 5-42).  

Razmišljanje uz misna čitanja 3. korizmene nedjelje u liturgijskoj godini

Vječna žeđ

Niko Bilić, Zagreb - Ivica Hadaš, Rim

Je li nam ova korizma 2020., baš kao i ženi Samarijanki iz Evanđelja, čudesa pred oči donijela!? Vrstan, iskusan Europski kontinent, koji se ponosi znanjem i sredstvima, vrhunskim sustavom, postade žarište pandemije. Dirnuti, otkrivamo svetu Koronu, mučenicu Kristovu iz drugoga stoljeća, koja je među inim zaštitnica protiv pošasti.

S našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti koji se također pridržava najnovijih zdravstvenih uputa na Sveučilištu u Zagrebu, pozivam vas ovim putem da promotrimo evanđelje koje nam na treću korizmenu nedjelju pred oči stavlja jednu ženu, odraslu tijelom i dušom, zacijelo graciozna, posve razvijena izgleda. Dolazi na mjesto koje je posvećeno uspomenom na početke, koje je životno važno jer tu je voda. Revna domaćica nosi vrč da opskrbi svoj dom. U očima joj se vidi duša koja voli život, koja je bogata iskustvom. Važna joj je povijest i praotac Jakov. Važan joj je Bog kome se klanja. Čuva ona vatrenu nadu da će doći Mesija. Svjesna je nesloge s Judejcima koji čuvaju vjernost Božjem domu na gori Sionu.

Ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu dana je milost susresti Sina Božjega koji je na sebe uzeo pravi ljudski umor (Iv 4,6) i onu ljudsku žeđ (usp. Iv 4,7) koja će obilježiti njegove posljednje trenutke na križu. Približio nam se posve u našoj ranjivosti i patnji.

Gospodin Isus posvećuje se osobi s kojom se susreo. Najprije traži pomoć. Kao što je Petra na početku bio zamolio da ga primi u lađu (usp. Lk 5,3), tako sada traži: "Daj mi piti!" (Iv 4,7). Samarijanka izbliza doživljava kako utjelovljeni Sin Božji traži našu ljudsku suradnju.

Isus započinje razgovor koji dopire sve do vječne žeđi. Počeli su od vode, prešli na živu vodu Duha Svetoga koja je dar Božji (Iv 4,10) i postaje nepresušan izvor (4,14) . Dolaze potom do središnjega pitanja o Bogu. Klanjanje, štovanje Boga – najvažnija je ljudska moć koja određuje sav naš život. Samarijanka čuje neposredno od samoga Sina, koji jedini ima do kraja ispravnu i izgrađenu sliku o Bogu: Bog je Otac i pravo je klanjanje duhovne naravi, ne tek izvanjsko u tijelu, a odvija se u istini, ne u staroj ili novoj laži (Iv 4,23).

Žena Samarijanka i Rabbi Isus dolaze napokon do najbliže i najvažnije teme, do blažene nade. Žarko iščekujemo Mesiju! Samarijanka doživljava nešto slično kao prvak-apostol, kome to nisu objavili tijelo i krv, nego Otac koji je na nebesima. Kristove riječi: "Ja sam" takvim su nebeskim tonom zazvonile u njezinim ušima da je brižna domaćica ostavila vrč s vodom i pohrlila u grad. U živom susretu s Isusom ona postaje evanđelistica koja donosi radosnu vijest. Postaje apostolska duša, koja dovodi ljude k Isusu ("Dođite!" Iv 4,29). Postaje (grč. μαρτυρέω Iv 4,39), zabilježena za vječnost u Evanđelju onom istom riječi koja označava mučenike, s onom istom zadaćom koju Gospodin povjerava odabranima nakon uskrsnuća: da mu budu svjedoci (Dj 1,8).

Od tako potrebne vode dolaze brzo na obiteljski život. I tu se pokazuje Isusovo prodorno proročko znanje ("Vidim da si prorok" Iv 4,19). Ispod snage i ljupkosti on otkriva izranjeno srce žene Samarijanke. Ne jednom, ne dvaput, nego pet puta (Iv 1,18) dala se ponijeti vrućom zaljubljenošću, htjela utonuti u trajni zagrljaj, tražila je onoga pravoga i jedinoga, koga joj Bog šalje, koji zna biti muž. Ali ne! Opet i opet promašaj, grijeh, gorko kajanje, krvava rana na srcu. Duša plače. Ožiljak do ožiljka skuplja se i zloguko prijeti, zavodi. No ona nije odustala, nije dala da je gorčina zaguši. Vječna žeđ živi u njoj. Iskusna, sad već gotovo do kraja realna i mudra, opet je pokušala naći muža s kojim će biti.

"Bog je veći od našega srca i znade sve" (1 Iv 3,20). To je njoj ključno. Rekao joj je sve što je počinila (usp. Iv 4,29). To je evanđelje koje ona darežljivo razglašuje. U tome je silno oslobođenje; bukti energija za novi život. Razotkrio je Isus i milosrdno priznao, blagoslovio njezinu vječnu žeđ.

Pred Isusom smijemo ponizno i iskreno pitati: zašto nov, strašan virus? Zar ne zato da nas dovede Mesiji, Otkupitelju čovjeka? Zato da i nama podari barem ona dva sudbonosna dana (Iv 4,40) koja je proveo sa Samarijancima jer su ga oni, koji nisu njegovi, primili. Bilo je dosta, oni sada čuju i znaju tko je Spasitelj svega svijeta – σωτὴρ τοῦ κόσμου (Iv 4,42) – Spasitelj cijeloga stvorenoga svemira.

Virus je tu zato da nas baci na koljena, ne u panici i depresiji, nego u usrdnoj, poniznoj, žarkoj molitvi – za svoj život, za naše najmilije, za one koji trpe u bolesti i strahu, a posebice za sve nositelje medicine koji svojom stručnošću i marom omogućuju pobjedu.

Žena Samarijanka poziva nas da uživo gledamo, svom pameću i svim srcem, na Isusa, Sina Očeva, koji se u svojoj pokori i muci do kraja približio našem životnom umoru i izmučenosti, našim razočaranjima i bolnim ranama na duši, našim bolestima i smrtnom strahu, našoj vječnoj žeđi. U korizmi u punom svjetlu blista sakrament ispovijedi u kojemu Gospodin pokazuje da poznaje sve što smo učinili i kao Jaganjac Božji, kao janje koje vode na klanje, milosrdno oduzima od nas vječni virus grijeha. A u Euharistiji, tom drevnom, časnom zdencu, na kojem su se stoljećima napajali naši oci, daje nam Gospodin da i danas radosno crpimo iz vrela spasenja, na njegovu probodenom boku na križu iz kojega je potekla krv i voda. Euharistijom on taži našu vječnu žeđ za Mesijom, jedinim pravim i živim.   

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 3. korizmene nedjelje u liturgijskoj godini
14 ožujka 2020, 16:46