O knjizi pape Franje "Vjerujem, vjerujemo: Promišljanje o korijenima naše vjere"
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Kada vjernik kršćanin otplaćuje ratu bankovnoga kredita, jedva da će ikada kreditno zaduženje dovesti u vezu s kršćanskom vjerom i formulom vjerovanja koju redovito izgovara pri svetome misnom slavlju u sabranoj zajednici vjernika. Ipak je između ovih dviju stvarnosti, svjetovne i sakralne, moguće pronaći etimološke veze te uspostaviti neočekivane i zanimljive analogije koje osvjetljuju istine vjere.
Osnovni oblik kršćanske nam vjeroispovijesti nastao je tijekom 2. i 3. stoljeća u vezi s praksom krštavanja, prilikom čega se tako uobličena formula vjere nazivala ″Symbolum″, ″Symbol″, što dospijeva iz grčkoga jezika i znači ʹujedinitiʹ, ʹstaviti zajedno ono što je bilo rastavljenoʹ. U knjizi ″Uvod u kršćanstvo: Predavanja o Apostolskom vjerovanju″ što ju je prije više od pola stoljeća, davne 1968., napisao profesor Joseph Ratzinger, koji će mnogo godina poslije postati papa Benedikt XVI., o tekstu kršćanskoga vjerovanja uz ostalo čitamo:
″Što se tiče mjesta odakle taj tekst potječe, riječ je o rimskom tekstu; njegov pak unutarnji izvor nalazi se u bogoslužju, pobliže: u dijeljenju krštenja. A ono se, opet, u svom prvobitnom obliku orijentiralo na riječi Uskrsloga koje donosi Mt 28,19: ʹIdite, učinite sve narode mojim učenicima i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.ʹ Na osnovi toga, kršteniku su se upravljala tri pitanja: ʹVjeruješ li u Boga, Oca, sveopćeg vladara? Vjeruješ li u Krista Isusa, Božjega Sina…? Vjeruješ li u Svetoga Duha…?ʹ Krštenik bi na svako od ova tri pitanja odgovarao sa ʹCredo – Vjerujemʹ, i svaki bi put bio uronjen u vodu.″
Latinsku riječ ″credo″ nije teško razaznati u izrazu ″creditum″, ″kredit″, koji ima značenje ʹono što je povjerenoʹ, ʹzajamʹ. Da se od bankarske ekonomije i odnosa između vjerovnika i dužnika uvelike razlikuje ekonomija spasenja u kojoj Bog i čovjek vjernik uspostavljaju posve određeni odnos – potaknut Božjom objavom na koju čovjek odgovara prihvaćanjem i vjerom – govori nam primjerice Isusova prispodoba o radnicima posljednjeg sata (usp. Mt 20,1-16) i događaj kada je razapeti Isus raskajanomu razbojniku otpustio grijehe i otvorio vrata u Raj zato što je iskreno povjerovao u Njegovo Božje kraljevanje govoreći: ″Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje″ (Lk 23,42).
Dana 3. ožujka 2020. objelodanjena je knjiga pape Franje naslovljena ″Vjerujem, vjerujemo″ a podnaslovljena ″Promišljanje o korijenima naše vjere″. Valja istaknuti da je Hrvatska jedina zemlja u kojoj je najnovija Papina knjiga objavljena istodobno kada i u Italiji, što imamo zahvaliti maru Verbuma iz Splita, hrvatskoga nakladnika dotične knjige.
U namjeri da ljudima našega vremena približi što uistinu znači vjerovati, papa Franjo jednostavnim i pristupačnim načinom tumači prastaru te u isti mah svevremeno suvremenu i prema budućnosti upravljenu kršćansku molitvu ″Vjerovanja″, formulu naše vjere, tekst koji ponavljamo tijekom nedjeljnih i blagdanskih misa kao i u trenutku primanja posebnih crkvenih služba. Ova molitva na lapidarno sažet i prodahnuto pročišćen način sadrži životvornu limfu kršćanske vjere. Na ovitku hrvatskoga izdanja Papine najnovije knjige čitamo:
″Nakon što je protumačio redak po redak ʹOče našʹ i ʹZdravo Marijoʹ, u ovomu trećem razgovoru s don Marcom Pozzom papa Franjo progovara tako o istinama vjere, o nadi i ljubavi sadržanima u ʹVjerovanju – Apostolskomu simboluʹ. / Ovaj poticajni razgovor pretočen u knjigu puno je više od teološkoga promišljanja, riječ je o razmjeni misli koja hrani kršćanski život, pomažući da u svakodnevici osvijestimo i živimo egzistencijalno, jednostavno, a ipak duboko značenje činjenice da smo djeca Božja, kao i značenje prijateljstva s braćom u vjeri te s cijelim čovječanstvom. / Čitati, živjeti, moliti ʹVjerovanjeʹ znači svjedočiti vjeru u Boga stvoritelja, u Sina koji je dao život za naše spasenje, u Duha Svetoga, u Crkvu. Znači gledati sebe, svijet i ljude koje susrećemo Božjim očima i tako uživati predokus uskrsnuća. Znači, nadasve, pouzdati se u Boga koji ʹboluje od milosrđaʹ, o čemu dirljivim riječima Papa progovara: ʹZamišljam trenutak kada ću, na zalasku života, doći k Bogu, privučen ljepotom, ponizna duha i pognute glave; zamišljam njegov zagrljaj i moj pogled koji će se podignuti prema njegovu. Ne bih se usudio gledati ga, a da me on prvo ne zagrli.ʹ″
Tumačeći članak ″Vjerujem u oproštenje grijeha″, papa Franjo među inim kaže da je opraštanje ″najvidljiviji znak Očeve ljubavi koju je Isus želio objaviti cijelim svojim životom″. O tome u knjizi nadalje čitamo:
″Nema stranice Evanđelja koju bi se moglo izuzeti iz toga imperativa ljubavi koja ljubi sve do opraštanja. Čak i u posljednjim trenutcima svojega zemaljskog života, dok je visio na križu, Isus izgovara riječi oproštenja: ʹOče, oprosti im jer ne znaju što čine!ʹ (Lk 23,34). Ništa od onoga što raskajani grešnik stavi pred Božje milosrđe ne može biti isključeno iz zagrljaja njegova oproštenja. To je razlog zbog kojega nitko od nas ne može postavljati uvjete milosrđu; ono je uvijek besplatan čin nebeskoga Oca, bezuvjetna i nezaslužena ljubav.″
U vremenu korizme, ususret Uskrsu, valja spomenuti što je Papa rekao o članku ″Vjerujem u uskrsnuće tijela″: ″On [Isus Krist], Utjelovljena Riječ, koji je umro i uskrsnuo za nas, daje svojim učenicima Duha Svetoga kao zalog puna zajedništva u njegovu slavnomu Kraljevstvu, koje budno iščekujemo. To je očekivanje izvor i razlog naše nade: nade koja, ako se njeguje i čuva – naše nade, ako je njegujemo i čuvamo – postaje svjetlo koje prosvjetljuje našu osobnu kao i našu zajedničku povijest.″
Osvrt na izvrsnu knjigu pape Franje ″Vjerujem, vjerujemo″, prožetu nenadvladivim istinama kršćanske vjere, završavam prisjećanjem na Pavlove riječi iz ″Poslanice Rimljanima″ gdje apostol spominje praoca naše vjere, starozavjetnog Abrahama, napisavši da ″u nadi protiv svake nade povjerova″ te mu se ″uračuna u pravednost″ (usp. Rim 4,18-25).
