Traži

Vatican News
Prikazanje Gospodinovo (Lk 2, 22-40) Prikazanje Gospodinovo (Lk 2, 22-40) 

Razmišljanje uz liturgijska čitanja blagdana Prikazanja Gospodinova

Vidješe oči moje spasenje tvoje (Lk 2, 22-40).

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutra slavimo vrlo značajan blagdan Gospodinova prikazanja. To je blagdan prikazanja, jer se Isus prikazuje u hramu; prikazan je za službu Bogu. Mojsijev je zakon propisivao: „Meni posvetite svakoga prvorođenca!“ (Izl 13,2l.12), to jest bit će posvećen Bogu. Stoga su Marija i Josip doveli Isusa u jeruzalemski hram da ga prikažu Ocu, kako bi ga dali u službu Ocu za naše spasenje.

Evanđelje govori i o čišćenju, osvrće se na drugi Mojsijev zakon koji se odnosi na čišćenje majke nakon poroda (Lev 12,1-8). U tom se slučaju ne radi o grijehu, nego o fizičkoj činjenici. Porod se smatrao događajem koji je u određenom smislu povrijedio integritet žene, te je zahtijevao čišćenje. To je bio zahtjev i u drugim prilikama u kojima se prosula krv.

Evanđelje po Luki ne ističe tu točku čišćenja, nego vršenje Mojsijevog zakona. Naime, kaže: „Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja“. Govori se o djetetu koje su prikazali Gospodinu „kao što piše u Zakonu Gospodnjem“; o Mariji i Josipu koji su donijeli dijete „da obave što o njemu propisuje Zakon“.

Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima ističe da je „trebalo da Isus u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu“. U događaju prikazanja vidimo da se Isus podlaže zakonu, kako bi u svemu bio sličan braći. Potom će njegova sličnost braći, kada bude prihvatio sve ljudsko trpljenje, postati još savršenija.

Prikazujući se Bogu Isus se stavlja Njemu na raspolaganje kako bi pobijedio smrt. Tekst kaže da je Isus došao „da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti“.

Na taj način Isus postaje svjetlo svijeta. Starac Šimun u evanđelju o njemu kaže „Ta vidješe oči moje (…) svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga”. Svjetlo i prikazanje međusobno su u vrlo uskom odnosu. Isus je svjetlo svijeta, jer je dao samoga sebe, jer je ljubio izvanredno velikodušno, sve do prikazanja samoga sebe kao žrtve na križu zbog čiste ljubavi prema Ocu i braći ljudima. Tako je postao svjetlo kako bi prosvijetlio narode.

Šimun je potom o Isusovom pashalnom otajstvu rekao: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ I Mariji je rekao: „A i tebi će samoj mač probosti dušu“.

Blagdan Prikazanja Gospodinova predujam je i navještaj Isusovog pashalnog otajstva. On će biti prikazan kao žrtva za spas svijeta; bit će prikazan kako bi se suočio sa smrću i zlom, te ih pobijedio u skladu s Očevim planom. Sve će to On napraviti iz čiste ljubavi. Evanđelje po Ivanu kaže: „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Isus je rekao da se želi suočiti sa smrću na križu, kako bi svijet znao da On ljubi Oca: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem“ (Iv 10,17).

Dakle, prikazanje je otajstvo ljubavi, to jest otajstvo koje prosvjetljuje. Na Kalvariji to će svjetlo biti stavljeno na svijećnjak, kako bi svijetlilo čitavom svijetu. Isus će biti uzdignut na križ, kako bi privukao pogled svih ljudi i snažnim svjetlom svoje neizmjerne ljubavi svijetlio svijetu. Svjetlo i prikazanje dvije su međusobno čvrsto ujedinjene stvarnosti.

S druge strane, prikazanje je i blagdan susreta. Upravo ga Grčka pravoslavna Crkva naziva blagdanom susreta, jer je ta Marijina i Josipova gesta Isusova prikazanja Gospodinu u hramu bila prilika dvostrukog, vrlo znakovitog susreta. Dvoje staraca; jedan muškarac, Šimun i jedna žena, Ana, primili su milost susreta s Isusom upravo u tom trenutku Njegovoga prikazanja. Taj su trenutak iščekivali.

Šimun „iščekivaše Utjehu Izraelovu“. Bio je čovjek pun religioznog osjećaja, pun nade, čekao je svom snagom svojega srca odlučujući događaj koji je Bog morao ostvariti da bi oslobodio Izrael, kako bi svojem narodu dao spasenje.

Šimun je bio čovjek poslušan Duhu Svetom. „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega“. Lijepo je misliti na tog starca koji je s tako velikom željom iščekivao Mesiju.

Budući da je bio poslušan Duhu Svetomu, Šimuna je Duh Sveti doveo u hram u pravom trenutku. Tako je imao čast i radost uzeti u naručje Mesiju Gospodina, dijete Isusa, i blagosloviti Boga, te mu zahvaliti za taj čudesan događaj susreta s Mesijom. Šimun je rekao Bogu: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“ Naime, bio je spreman umrijeti i ostaviti ovaj svijet, jer je susreo Mesiju, jer kao što je i sam rekao – „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

I jedna žena, proročica Ana, veoma odmakla u godinama, živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Dugo je iščekivala i bila vjerna u molitvi. Evanđelje izvještava da „nije napuštala hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu“.

To se dugo iščekivanje čudesno ispunilo u susretu s djetetom Isusom. Dakle, proročica je Ana govorila o tom djetetu „svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema“.

Sutrašnji nam blagdan u srce stavlja veliku želju da susretnemo Isusa. Gospodin nas vodi prema sve dubljim i ljepšim susretima s Njim, jer naš život mora biti neprestani napredak u jedinstvu s Bogom. U liturgiji susrećemo Gospodina koji nam daje da ponovo proživljavamo sve etape Isusova života. Susrećemo ga u sakramentima. Isus nam u krštenju dolazi u susret, kako bi nas učinio Božjom djecom. U susret nam dolazi u ispovijedi, kako bi nas očistio i učinio dostojnima da budemo prikazani zajedno s Njim.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije govori o neophodnom čišćenju kako bismo bili sposobni prikazati se Gospodinu. Prorok ističe: „I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti“. Isus nam dolazi u susret osobito u euharistiji kojom ulazi u nas. Evanđelje po Ivanu kaže: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6,56). To je intiman i vrlo milostiv susret s Isusom. Isus nam na kraju i u životu, u mnogim prilikama dolazi u susret.

Ako smo poslušni Duhu Svetom, otići ćemo kao Šimun na pravo mjesto u pravom trenutku, kako bismo susreli Gospodina. Ako nismo poslušni Duhu Svetom i ako On ne vodi naš život, gubimo prilike za susret s Gospodinom, puninu i plodnost za naš život.

Moliti Gospodina za milost susreta i jedinstva s Njim u prikazanju, kako bismo postali kao On, svjetlo svijeta. Sveti Pavao je kršćane nazvao „sinovi svjetla“ i Solunjanima je rekao: Niste u tami…; svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana“ (1Sol 5,4-5). I Isus kaže učenicima: „Vi ste svjetlo svijeta“ (Mt 5,14). 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz liturgijska čitanja blagdana Prikazanja Gospodinova
01 veljače 2020, 14:19