Traži

"Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mt 4,12-23) "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mt 4,12-23) 

Razmišljanje uz misna čitanja 3. nedjelje kroz liturgijsku godinu

"Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mt 4,12-23)

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije govori o početku Isusove službe koji već podrazumijeva poziv prvih apostola. To Isusovo poslanje odgovara – kako jasno kaže evanđelist – Izaijinom proroštvu koje naviješta službu u neuglednom i nevažnom kraju. Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije na poseban način govori o apostolima, tako da shvatimo da su oni samo Isusova sredstva i ne mogu si prisvajati nikakvo dostojanstvo ili pridavati neku posebnu važnost.

Evanđelje nam kaže da se Isus, kada je saznao za uhićenje Ivana Krstitelja, povukao u Galileju, daleko od Jeruzalema, u kraj gdje je mogao biti u miru. Taj kraj nisu cijenili, jer Židovi iz Judeje nisu cijenili Židove iz Galileje.

Dio toga kraja zove se „Galileja poganska“. Za Židove ista riječ označava i poganske narode i pogane. Zato bi se moglo prevesti i: „Galileja pogana“. Radi se o kraju s miješanim stanovništvom, te zbog toga nije bio na velikoj cijeni.

Znakovito je da Isusovo djelo počinje upravo u neuglednom kraju. To odgovara usmjerenju cijele Njegove službe. Isus je uvijek išao ususret najmanjima, najslabijima i najsiromašnijima.

Taj početak Isusovog djelovanja evanđelist Matej prikazuje kao ispunjenje Izaijinog proroštva. Evanđelist pojašnjava da se Kafarnaum nalazi na Zebulunovom i Naftalijevom području, i Izaija u prvom čitanju govori upravo o tim krajevima: „U prvo vrijeme obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al’ u vrijeme posljednje on će proslaviti put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku“. Smatrali su da narod koji je obitavao u tim krajevima „hodi u tmini“; prebivao je „u mrklom kraju smrti“. Dakle, radi se o ponižavajućoj situaciji. No Izaija je navijestio da će upravo taj narod vidjeti veliku svjetlost: „onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“.

Taj se Izaijin tekst koristi i u božićnoj liturgiji, jer se odmah nakon tih odlomaka govori o rođenju djeteta. Ipak prvi dio toga govora pridaje se Isusovoj službi, jer velika svjetlost je On sam koji sebe opisuje: „Ja sam svjetlo svijeta“ (Iv 8,12). Stoga kada je On počeo propovijedati, uistinu se očitovalo to veliko svjetlo.

Isus je počeo svoje propovijedanje riječima: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ Taj je poziv na obraćenje utemeljen na dobroj vijesti: „Kraljevstvo je Božje blizu“. Židovi su čekali nebesko kraljevstvo, to jest očitovanje Božjega kraljevstva na zemlji koje bi trebalo promijeniti izgled svijeta, dajući mu pravdu, mir, ljubav i radost. Isus je izjavio da se to kraljevstvo približilo; no dodao je da je za ulazak u njega potrebno obratiti se. Tako je pokazao da kraljevstvo nebesko ne smijemo gledati kao političku činjenicu koja ne traži nikakvo obraćenje, nego kao kraljevstvo koje se po obraćenju uspostavlja u srcima.

Evanđelist potom pripovijeda o pozivu prvih apostola: Šimuna i Andrije, Jakova i Ivana. Znakovito je da je od početka svoje službe Isus želio pozvati neke muškarce, kako bi mu se pridružili u službi. Isus se ne prikazuje kao usamljena osoba koja smatra da može sama ostvariti svoje djelo, bez ičije suradnje. Sam po sebi mogao je to učiniti, jer je zaista jedinstven. Sin Božji koji je postao čovjekom nalazi se na razini koja je nedostiživa bilo kojem čovjeku. No odmah je pozvao apostole kako bi ih pridružio svojem djelu spasenja.

Tako je Isus ujedinio dvije dimenzije ljubavi: pokazao je ljubav prema nebeskom Ocu, jer je propovijedao Božje kraljevstvo; i ljubav prema braći, jer ih je pridružio svojem djelu.

Prvi koji su bili pozvani jednostavni su ribari koji su bacali mrežu u more. Isus im je rekao: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!“ Tako im je obećao da će ih uključiti u potpuno drugačiji plan; ne više onaj ribolova, nego lova na ljude, kako bi ih oslobodili od zla i dali im život uistinu dostojan čovjeka, život Božje djece.

Šimun i Andrija odmah su ostavili mreže i pošli za Njim. Isus je imao izvanredan autoritet. Šimun i Andrija odmah su shvatili da je On učitelj, Gospodin, spasitelj; nisu oklijevali slijediti ga.

Isto je tako bilo s Jakovom i Ivanom koje je pozvao dok su krpali mreže. I oni su odmah ostavili barku i oca i pošli za Njim.

Tu imamo dva prekrasna primjera poslušnosti Božjem pozivu. U naše je vrijeme vrlo potrebno da mnoge osobe – mladi ili malo manje mladi – budu poslušni tom pozivu. Danas, čini se da nedostaje zvanja; zapravo, ne manjka Božji poziv, nego odgovori na njega. Moramo moliti da osobe koje je Bog pozvao, uistinu budu spremne ostaviti sve kako bi slijedile Isusa, svojeg učitelja, Gospodina i spasitelja.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pomaže da uočimo još jednu dimenziju nasljedovanja Isusa. Apostoli su Njegova sredstva, odnosno instrumenti; djelo je uvijek Isusovo djelo i apostoli si ne mogu umišljati da su važni.

Sveti Pavao je također to rekao, jer je u Korintu nastao razdor među kršćanima zbog kulta osobe. Neki su išli i govorili: „ja sam Pavlov“, a drugi: „ja sam Apolonov“. Apolon nije ni bio apostol, nego vrlo dobar učenik i govornik, dobar poznavatelj Biblije koji je bio vrlo sposoban privući druge. Drugi su potom išli i govorili: „ja sam Kefin“. Kefa je aramejsko ime koje je Isus dao Šimunu i znači „stijena“.

Kršćani iz Korinta bili su razdijeljeni, jer su se vezali uz osobe nekih apostola. Pavao je žestoko reagirao na tu situaciju. Isticao je da nije pravo da se kršćani vežu na apostola umjesto na jednoga drugoga, te da nastaju podjele među njima; zato je pitao: „Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“ Jasno je da je samo Krist bio raspet za sve ljude, te da se krsti u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, a ne u Pavlovo i Petrovo ime.

Moramo biti svjesni relativne važnosti svih Gospodinovih službenika. No jedini učitelj i jedini Gospodin jest Krist. Djelo je naviještanja evanđelja Njegovo djelo, a apostoli su samo njegovi instrumenti, to jest sredstva, koji imaju uistinu izvanredan privilegij da budu pridruženi njegovom djelu, no apsolutno ne mogu uzeti Njegovo mjesto. Ako bi to pokušali napraviti, ne bi bili više apostoli.

Dakle, radujmo se, znajući da Krist svoje djelo nastavlja po apostolima, biskupima i svećenicima. Njemu moramo potpuno pripadati, ne pridajući preveliku važnost ljudima koje su jednostavni instrumenti Njegovog izvanrednog djela. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 3. nedjelje kroz liturgijsku godinu
25 siječnja 2020, 16:35