Traži

Vatican News
Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! (Iv 1,29-34) Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! (Iv 1,29-34) 

Razmišljanje uz misna čitanja 2. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! (Iv 1,29-34)

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije govori o Isusovom krštenju. Ne pripovijeda o njemu kao što se govorilo prošle nedjelje, nego prikazuje neke vrlo važne posebnosti. Na evanđelje nas priprema prvo čitanje koje govori o poslanju Sluge Gospodnjeg; poslanju koje se širi sve do krajnjih granica zemlje. Drugo nam čitanje daje djelomičnu sliku proširenja tog poslanja. Sveti Pavao govori o onima koji na svakom mjestu prizivlju Gospodinovo ime.

Evanđelje nam govori o Ivanu Krstitelju koji, kada je vidio Isusa kako dolazi prema njemu, naziva ga vrlo znakovitim riječima: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta!“ Isus je na prvi pogled normalan čovjek, tesar iz Nazareta. No Ivan ga, nadahnut Duhom Svetim, prepoznaje i opisuje na taj način. Kako to da ga je uspio prepoznati? To nam on sam tumači. Imao je objavu. Njega ja nisam poznavao – rekao je Ivan Krstitelj – ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim’.

Isusov je predšasnik primio božanski znak kako bi prepoznao Isusa. Taj se znak ostvario i očitovao tijekom Isusovoga krštenja, kao što znamo od drugih evanđelista. Kada je Isus bio kršten, Duh Sveti se očitovao u tjelesnom obliku kao golub i ostao je iznad Njega.

Tako je Ivan Krstitelj na toj krštenoj osobi mogao prepoznati onoga koji je autor istinskog krštenja, krštenja u Duhu Svetom, krštenja koje potvrđuje milost potpunog čišćenja i milost sinovskog usvojenja. Naime, krštenje u Duhu Svetom znači upravo te dvije stvari. Kako ističe sveti Pavao, Duh Sveti svjedoči za naš duh da smo Božja djeca; i s druge strane Duh Sveti je Duh koji pročišćava, koji oduzima grijeh. Ukazujući se učenicima uskrsli Isus će reći: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,23).

Ivan je vidio i sada svjedoči da je Isus Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta. Jaganjac je žrtvena životinja za žrtvu koja se prinosi. U događaju takozvane Abrahamove žrtve, Izak je pitao oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ (Post 22,7). I Abraham je, nadahnut od Boga, odgovorio: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!“ (Post 22,8). U prvi trenutak moglo se misliti da se to proročanstvo ostvarilo prinošenjem žrtve ovna kojega je Abraham našao u blizini, nakon što mu je anđeo zabranio žrtvovati Izaka. No taj je ovan zapravo bio samo slika, nije bio „janje“ koje je Bog providio za jedinu žrtvu, zaista vrijednu, koja je sposobna ukloniti grijehe.

Žrtve koje su se prinosile u Starom zavjetu nisu mogle ukloniti grijeh, kao što to jasno ističe Poslanica Hebrejima: „Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha“ (Heb 10,4). U tom se slučaju radilo o životinjama koje su se žrtvovale a da toga nisu bile svjesne, ništa nisu znale, i stoga nisu imale nikakav duboki odnos, ni s Bogom, ni s ljudskom savješću. Međutim, Isus, Jaganjac Božji, bio je žrtvovan u osobnoj žrtvi; samog sebe je ponudio kao bezgrešnu žrtvu i tako je uništio grijeh.

Moramo primijetiti da Ivan Krstitelj ne kaže: „Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta“, nego: „Evo onoga koji oduzima grijeh svijeta“. Židovi, kada su mislili na oproštenje Božje, spontano su vjerovali da je ono rezervirano za njih. Zapravo, Bog je u proroštvu novoga saveza obećao da će oprostiti grijehe svojeg naroda: „Oprostit ću bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati“ (Jer 31,34). Međutim, Ivan Krstitelj govori o „grijehu svijeta“. Taj izraz označava moralno zlo koje muči cijeli svijet. Dakle, poslanje Isusa, Jaganjca Božjega, nije ograničeno na spasenje Židovskog naroda, nego se proširuje na ispravljanje grijeha cijeloga svijeta. Budući da je cijeli svijet uprljan grijehom i treba mu spasenje, Isus je došao kako bi mu velikodušnim prinošenjem svoje žrtve pribavio to spasenje.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije naviješta proširenje Isusovog poslanja. Izaija izvještava o riječima koje Bog upućuje svojem Sluzi; obećava mu da će očitovati njegovu slavu; potom tumači da se ta slava ne sastoji u ograničavanju poslanja njegovog Sluge Izraelskom narodu, nego u proširenju na sve narode.

Znakovito je da se u Starom zavjetu nalaze tekstovi koji izražavaju univerzalnost spasenja. Izraelski je narod po sebi bio svjestan vlastitih privilegija; ipak proroci su bili nadahnuti navijestiti da ti privilegiji nisu bili rezervirani samo za Izrael, nego da su mu bili darovani kako bi bili dani cijelom svijetu.

Bog je rekao svojem Sluzi: „Premalo je da mi budeš sluga koji će obnoviti plemena Jakovljeva i ponovo povesti ostatak Izraelov“. To je poslanje spontano bilo pridavano Sluzi Gospodnjem; no Bog je dodao: „Učinit ću od tebe svjetlo narodima, kako bi nosio moje spasenje sve do krajnjih granica svijeta“. Sluga ima poslanje nositi Božje spasenje sve do krajnjih granica svijeta. On bez sumnje nosi spasenje iznad svega izabranom narodu i svim Židovima koji su raspršeni među narodima, no Njegovo poslanje ide sve do krajnjih granica zemlje i ono je za sve narode.

To se Izaijino proročanstvo, kao i riječi Ivana Krstitelja, ostvarilo zahvaljujući propovijedanju apostola. Isus je apostole pozvao da poučavaju sve narode (Mt 28,19-20). Radi se o izvanrednom projektu. U ono je vrijeme bilo malo apostola i nisu bili osobito pripremljeni, no Isus ih je poslao, jer je njihovo poslanje zapravo bilo nastavak poslanja Sluge Gospodnjega. Tako sveti Pavao, koji se naziva „apostolom Isusa Krista po Božjoj volji“, može govoriti Korinćanina o „svima onima koji na bilo kojem mjestu prizivlju ime Isusa Krista, našeg i njihovog Gospodina“.

Korinćani, pogani, bili su pozvani ući u Crkvu kroz Pavlovu službu. S njima su ušli i mnogi drugi, tako da apostol može govoriti o „onima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega“. On je proročkom intuicijom već unaprijed vidio širenje Crkve.

Ta je objava za nas razlog velike radosti i utjehe. Znamo da je ponizni Isus onaj koji je oduzeo grijeh svijeta i koji privlači sebi, kako bi doveo Bogu sve narode zemlje. Sve više moramo biti svjesni toga univerzalnog širenja Isusovog poslanja. Moramo imati široko srce. Ne smijemo biti zabrinuti samo za svoje interese, pa ni one duhovne, nego moramo imati otvoren duh prema svim ljudima. Kršćani smo samo ako prianjamo uz Krista, spasitelja svijeta, uz Krista, „Jaganjca Božjega, koji oduzima grijeh svijeta“.

Ako se brinemo samo za svoju malu skupinu, nismo uistinu ujedinjeni s Isusovim srcem. Moramo otvoriti svoje srce kako bismo bili s Gospodinom zabrinuti za spasenje cijeloga svijeta. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 2. nedjelje kroz liturgijsku godinu
18 siječnja 2020, 18:09