Traži

Vatican News
"Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga." (Mt 1, 20) "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga." (Mt 1, 20) 

Razmišljanje uz misna čitanja 4. nedjelje došašća

Evanđelist Matej ne daje mnogo detalja, zato ne znamo točno što je Josip mislio. Samo znamo da je nastojao izvršiti volju Božju i da je bio spreman na najradikalnije odricanje. Umjesto da se brani, da postane agresivan, nasilan, tražio je rješenje koje je za njega bilo strašna žrtva: „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti“ (Mt 1, 19)

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgija nas sutrašnje, 4. nedjelje došašća priprema za svetkovinu Božića. Biblijska nam čitanja pokazuju izvanrednu Božju inicijativu za to veliko otajstvo. Nismo bili mi ti koji smo to tražili, niti smo to shvaćali, nego Bog je bio taj koji se za to zauzeo. To je učinio za naše spasenje, kako bi uspostavio svoju prisutnost među nama i naše zajedništvo s Njim.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije snažno ističe tu Božju inicijativu. Prorok Izaija kaže kralju Ahazu: „Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak“. Prorok savjetuje kralju da napravi zahtjev. Naime, već je to božanska inicijativa, jer savjet dolazi od Gospodina.

Međutim, Ahaz ne želi sudjelovati, ne želi tražiti znak, neće da Bog intervenira; te proroku kaže: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina“. Tražiti izvanredne i posebne znakove znači iskušavati Gospodina i siliti ga da učini nešto izvanredno. No u tom slučaju ne radi se o iskušavanju Gospodina, jer je sam Gospodin taj koji savjetuje taj zahtjev.

Suočen s tim odbijanjem, na to ponašanje Ahazove zatvorenosti Gospodin, umjesto da napusti svoj projekt, na još izraženiji način očituje svoju inicijativu ljubavi. Kaže po proroku: „Sam će vam Gospodin dati znak: „Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!“ Radi se o izvanrednom znaku.

Moramo biti svjesni da Bog često poduzima vrlo snažne i djelotvorne inicijative. Velika nam je utjeha znati da, i ako ne tražimo, Gospodin je uvijek spreman udijeliti nam svoje milosti koje su u nekim prilikama uistinu dragocjene i izvanredne. Naš Bog je Bog koji uvijek intervenira za naše spasenje, Bog koji ne čeka da se mi pokrenemo, nego nam prvi, beskonačno velikodušno, dolazi ususret. „Ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas; Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi“ (1Iv 4,10.19). Raduje nas to što znamo da imamo tako velikodušnog Boga koji nas prvi ljubi i život nam ispunjava milostima.

Evanđelje nam sutrašnje liturgije pokazuje kako se taj obećani znak ostvaruje. Božja inicijativa zaista je izvanredna; da jedna djevica začne, nije normalna činjenica. Primjećujemo da je ta inicijativa zbunila Josipa koji je nije uspio shvatiti.

Josip i Marija obećani su mladenci; još ne žive zajedno. Međutim, Marija je zatrudnjela po Duhu Svetom; Josip je postao svjestan te činjenice i zbog nje je ostao potpuno zbunjen; ne zna što bi mislio.

Evanđelist Matej ne daje mnogo detalja, zato ne znamo točno što je Josip mislio. Samo znamo da je nastojao izvršiti volju Božju i da je bio spreman na najradikalnije odricanje. Umjesto da se brani, da postane agresivan, nasilan, tražio je rješenje koje je za njega bilo strašna žrtva: „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti“.

Ta kratka rečenica sažima nutarnju zaista dojmljivu dramu, ako pomislimo na ljubav koju je Josip osjećao prema Mariji; čistu ljubav, snažnu, velikodušnu, no koja je željela jedinstvo, jer ljubav koja ne želi jedinstvo nije istinska ljubav. Dakle, Josip je svom svojom dušom težio jedinstvu s Marijom, no okolnosti su mu pomogle da shvati kako to jedinstvo nije moguće. Stoga je nastojao samo izvršiti Božju volju i odlučio napraviti stvar koja je bila najbolnija za njega – Mariju otpustiti u tajnosti.

Moramo razmisliti o tim riječima kako bismo shvatili koliko je bila strašna ta kušnja koju je Josip morao izdržati u vrijeme koje je prethodilo Isusovu rođenju. Bilo je to kao Abrahamova žrtva; odreći se najdragocjenije stvari i najdraže osobe.

No, kao i u Abrahamovom slučaju, anđeo je Gospodnji intervenirao kako bi pokazao da rješenje koje je Josip planirao nije to što želi Gospodin, te da mu Gospodin otvara put jedinstva, ljubavi i sreće: „Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“.

To su oslobađajuće riječi koje prosvjetljuju i završavaju strašno tjeskobnu situaciju. Josip je tako oslobođen, te mu je ponovo otvoren put jedinstva s Marijom koji u svemu postaje jedinstven, to jest snažna ljubav prema njoj, ali bez bračnih odnosa.

Dakle, „Josip učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu“. Evanđelist je protumačio: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“

Božji je projekt izvanredan, uključuje izvanrednu činjenicu: djevica mora začeti i roditi sina koji je „Bog s nama“; sin koji je, kao što nas podsjeća drugo čitanje sutrašnje liturgije, „Sin Božji“, i u najsnažnijem smislu riječi jedinorođeni Sin Božji.

To proroštvo nije izgledalo tako jasno u Starom zavjetu. No sva proroštva uvijek postaju jasna nakon što su izvršena. Tako tu vidimo da je Božja nakana da se ostvari djevičansko začeće stvarna, jer taj sin mora biti Božja Riječ koja je postala čovjekom, kako bi nama osigurao zajedništvo s Bogom, Božju prisutnost u našem životu. To je značenje imena „Emanuel“.

To je Božji projekt, projekt beskonačne ljubavi. To možemo još bolje shvatiti ako mislimo na ono što je značilo to utjelovljenje Sina Božjega; ne samo Njegovo rođenje u Betlehemu, nego i svi događaji koji su uslijedili sve do dara Njegova života na križu.

Blizu je Božić, svetkovina rođenja „Boga s nama“, Emanuela. Znamo da Marijin sin nije Josipov sin, nego Sin Božji koji nam donosi Očevu ljubav i prisutnost Očevu, te nas stavlja u intimno zajedništvo s Presvetim Trojstvom.

Prihvatimo tu poruku i prepoznajmo da je Bog poduzeo inicijativu u našem životu; inicijativu koja nam može izgledati zbunjujuća, no ako zaista tražimo Njegovu volju, uvijek nam se objavljuje plodna, jer nam donosi zajedništvo s Bogom, mir, radost i spasenje.

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanja uz misna čitanja 4. nedjelje došašća

 

21 prosinca 2019, 10:29