Spomendan svih vjernih mrtvih

Roberta Barbi, Ivica Hadaš - Vatikan

Dušni dan je dan sjećanja na pokojne, spomendan svih vjernih mrtvih koji ima veliku teološku vrijednost zato što poziva na pozornost prema otajstvu ljudskog života, od njegova početka do kraja, pa i dalje. Novost koju je uvela naša vjera je nada. Kao kršćani vjerujemo u Boga koji nije samo Stvoritelj, nego i sudac. Dakle, Bog je sudac i Njegov sud, u zagrobnom životu u kojem će Kraljevstvo Božje u potpunosti biti ostvareno, nadilazi vrijeme i prostor.

Njegov će sud biti dvostruk. Osim što ćemo morati osobno odgovarati za svoja djela, na kraju vremena odgovarat ćemo i kao čovječanstvo. Ako umremo u Kristu, jer smo živjeli svoj život u zajedništvu s Njim, bit ćemo pridruženi zajedništvu svetih. U tom smislu možemo shvatiti i današnji spomendan. Crkva ne zaboravlja svoju pokojnu braću i sestre, nego moli za njih i za njihove duše, prikazuje mise i daje milostinju, tako da i duše koje nakon smrti trebaju biti pročišćene mogu ostvariti Božji plan.

Smrt je neizbježna činjenica i to svatko od nas shvaća iz vlastitog iskustva. Međutim, u kršćanskom shvaćanju ona se ne smatra prirodnom činjenicom, nego upravo suprotno, protivna je Božjoj volji. Bog koji je Gospodar života daruje nam život u izobilju, a smrt je puka posljedica našeg grijeha. No u Kristu Bog na sebe uzima naše grijehe i njegove posljedice, tako da smrt postaje prijelaz, odnosno vrata. Zahvaljujući Kristovoj pobjedi nad smrću možemo nadvladati strah koji imamo od smrti i žalost koju osjećamo kada pogodi nekoga od naših bližnjih. Za vjernika u konačnici ne postoji razlika između živih i mrtvih, zato što mrtvi nisu mrtvi, nego pokojni, to jest lišeni zemaljskih mogućnosti u iščekivanju da ih uskrsnuće preobrazi.

Ljudsko poštovanje prema pokojnima potječe od samih početaka čovječanstva, no kao što smo vidjeli, s pojavom kršćanstva perspektiva se radikalno promijenila. Već su prvi kršćani, kao što se lako može primijetiti u katakombama, na grobovima urezivali Lazarov lik, kao želju da se i njihov dragi pokojnik vrati u život po Kristu. No tek u 9. stoljeću počinje liturgijsko sjećanje na mrtve, naslijeđeno od monaha koji su već u 7. stoljeću u samostanima jedan cijeli dan posvećivali molitvi za pokojne.

Ta je ideja već bila prisutna u bizantinskom obredu po kojem se dan mrtvih slavio u subotu prije sedamdesetnice u razdoblju od kraja siječnja i kroz cijelu veljaču. Kasnije, 809. godine, biskup Triera, Amalarije Fortunato iz Metza, ustanovio je liturgijski spomendan za pokojne koji se nadaju nebu, dan poslije svetkovine Svih svetih koji su već u nebu. Na kraju, 998. godine, opat iz Clunyja, Odilon od Mercoeura, odredio je da spomendan bude 2. studenoga, te da mu prethodi 9 dana priprave, što je zabilježeno kao devetnica za pokojne koja počinje 24. listopada.