Traži

Vatican News
Svojom ćete se postojanošću spasiti (Lk 21, 5-19). Svojom ćete se postojanošću spasiti (Lk 21, 5-19). 

Razmišljanje uz misna čitanja 33. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Svojom ćete se postojanošću spasiti (Lk 21, 5-19).

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja čitanja pretposljednje nedjelje liturgijske godine potiču nas na razmišljanje o konačnim i eshatološkim stvarnostima. Evanđelje nam govori o kraju svijeta koji je prethodno pokazan i najavljen razaranjem jeruzalemskog hrama. Prvo čitanje iz Knjige proroka Malahije priprema taj eshatološki navještaj. U drugom se čitanju sveti Pavao obraća Solunjanima, ispravljajući pogrešne zaključke koje su izvukli iz svojeg uvjerenja da je već blizu kraj svijeta.

U Starom se zavjetu više puta govori o „danu Gospodnjem“. Mnogi su ga shvaćali kao dan oslobođenja, dakle, danom radosti i sreće. Međutim, proroci su naviještali da će taj dan biti dan gnjeva. Prisjetimo se himna „Dies irae“ koji počinje s rečenicom proroka Sefanije: „Dan gnjeva, taj dan toliko očekivan“.

Slično nam i prorok Malahija prenosi to Gospodinovo proroštvo: „Evo dan dolazi poput peći užaren“. Radi se zaista o strašnom danu suda protiv svih oholih i svih koji čine nepravdu. Prorok ističe da će svi ti ljudi biti kao slama, te da će ih na taj dan zapaliti.

Božje proroštvo nastavlja: „A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti“. To je sunce za zlikovce vatra koja uništava; međutim, za pravedne je izvor radosti, svjetla i sreće.

U evanđelju, Isus i Njegovi učenici nalaze se blizu jeruzalemskog hrama koji je kralj Herod obnovio i ukrasio, te je zaista bio veličanstvena građevina. I danas se u Jeruzalemu pred zidom plača možemo diviti prekrasnom kamenju koje je bilo temelj Herodovom hramu. Stoga neki govore o hramu, lijepom kamenju i zavjetnim darovima.

Dakle, Isus naviješta uništenje hrama. Prorokuje da će hram biti razoren kao kazna za neposlušnost Židova Božjoj volji. Isus je novi prorok Jeremija. Naime, taj je prorok, zbog pokvarenosti i tvrdoglavog odupiranja izabranog naroda Bogu, prije nekoliko stoljeća navijestio uništenje Salomonovog hrama.

Jeremija je bio progonjen zato što su njegovo proroštvo smatrali bogohuljenjem. Smatrali su da Bog ne može dopustiti uništenje vlastitog doma. No događaji su, ne mnogo kasnije, pokazali da je prorok bio u pravu, jer je hram stvarno uništen.

Isus je prorokovao svojoj generaciji sličnu sudbinu kada je upozorio: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“. Učenici su ga stoga pitali: „Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?“ Isus nije na to pitanje odgovorio. U evanđelju se više puta događa da netko Isusu postavi pitanje, a da On ne odgovori, nego da dadne upozorenja i pouke.

U ovom slučaju odmah daje vrlo važan savjet: „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima“. Vrijeme u kojem se događaju strašne stvari i nevolje, vrijeme je u kojem se obično pojavljuju mnogi lažni proroci koji si umišljaju da znaju rješenja problema i traže da ih slijedimo.

Isus sve to predviđa i upozorava svoje učenike. Samo je On Mesija i Spasitelj; onaj tko dolazi pod Njegovim imenom i predstavlja se kao Mesija, lažljivac je. Nasljedovanje tog lažnog proroka vodi u propast.

Isus potom savjetuje da ostanemo u miru, da se ne prestrašimo kada se sve te stvari dogode: „A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se“. Isus je realist, zna da će biti ratova i pobuna, no Njegovi učenici imaju nadu u Bogu, koja im pomaže da se ne preplaše tih događaja.

Isus prorokuje i da će „ustati narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti“. Nažalost, ljudska je povijest neprestano isprepletena sličnim događajima. To je neizbježno zato što je grijeh još uvijek moćan u srcu ljudi, dakle, nasilje se očituje na mnogo načina.

Isus zatim svoje učenike upozorava da će i sami biti predmet progona i nasilja: „No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega“. Sam je Isus bio uhvaćen, optužen, osuđen i pogubljen, upravo On koji je bio potpuno nevin, najvelikodušnija osoba koja je ikada postojala na licu zemlje. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća, zlo se nastavlja širiti, te pogađa i Njegove učenike „zbog Njegova imena“.

Isus je svojim učenicima propovijedao univerzalnu ljubav, potičući ih na najljepšu i apsolutnu velikodušnost, no znao je da to nije dovoljno da bi se zlo zaustavilo. Dapače, to je najžalosnija stvar; onaj koji čini dobro progonjen je upravo zato što čini dobro. Nepoštene osobe ne podnose poštene i sve čine kako bi im naudile.

No Isus odmah nakon toga prikazuje pozitivnu perspektivu kada kaže: „Zadesit će vas to radi svjedočenja“. Zlo nikada nije potpuna zapreka za Boga koji se njime uvijek služi kao prilikom kako bi dao dobro u izobilju. Progonstvo je prilika za svjedočenje Krista; njime se širi vjera u Krista i Njegovu ljubav.

U trenutku progonstva Isus savjetuje: „Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu!“ Kada smo progonjeni nije moguće ne misliti o vlastitoj obrani. Ipak Isus kaže da učenici ne smiju biti zabrinuti za svoju obranu, nego samo trebaju svjedočiti svoju vjeru, i obećava: „Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik“.

Progonstvo bi uistinu moglo biti radikalno u skladu s Isusovim riječima: „A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“. To se prvim učenicima stvarno dogodilo vrlo brzo nakon Isusovog uskrsnuća. Da nas svi zbog Isusovog imena mrze, to je apsurdna stvar, ali koja se zapravo može dogoditi.

U trenutku progona i mržnje Isus od učenika traži da imaju povjerenja: „Svojom ćete se postojanošću spasiti“. Dakle, kada podnose progonstva, pa i kada su osuđeni na smrt, kršćani su pobjednici.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o situaciji koja je u odnosu s tim Isusovim proroštvima, no u neočekivanom odnosu. Sveti je Pavao propovijedao Solunjanima, podsjećajući ih da je Isus govorio o svojoj prisutnosti i da će se vratiti kako bi skupio sve vjernike i uveo ih u slavu.

Iz tog su učenja apostola Pavla neki Solunjani napravili pogrešan zaključak: „Ako će se Isus vratiti, sigurno neće kasniti, dakle, beskorisno je mučiti se. Zašto raditi, ako se Isus mora vratiti i uvesti nas u svoju slavu?“

Apostol na ideju tih ljudi snažno reagira, iznad svega prikazujući im svoj primjer: „Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas“.

Za svetoga Pavla vjera u Isusov povratak ne smije biti izgovor kako se ne bismo više brinuli o zemaljskim stvarima, nego kršćane mora potaknuti da se u ovom svijetu zauzmu i bore kako bi ostvarili Kraljevstvo Božje na zemlji. Tko slijedi drugačije smjernice od ovih, potpuno griješi, stoga apostol upozorava: „A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu“.

Kristov ponovni dolazak mora biti iščekivan ne u dokolici ni u lijenosti ni u neplodnom nemiru, nego s velikim i neprestanim naporom u djelotvornom ostvarivanju Kraljevstva Božjega svojim poslom i služenjem.

Da bismo uistinu živjeli u ljubavi, moramo služiti i da bismo služili moramo raditi. Osim u nekim slučajevima, kao što je bolest u kojoj nije moguće raditi nego samo moliti, kršćani se uvijek moraju ozbiljno zauzimati u poslu i služiti braći. Njihova nada za njih mora biti poticaj na djelotvorno pripremanje Kraljevstva Božjega na zemlji.

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 33. nedjelje kroz liturgijsku godinu
16 studenoga 2019, 18:38