Traži

Bog nije Bog mrtvih, nego živih (Lk 20, 27-38). Bog nije Bog mrtvih, nego živih (Lk 20, 27-38). 

Razmišljanje uz misna čitanja 32. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Bog nije Bog mrtvih, nego živih (Lk 20, 27-38).

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgijsku godinu privodimo kraju, te nam sutrašnja liturgija govori o uskrsnuću. Nakon svojega zemaljskog života čekamo uskrsnuće.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje kako su neki mučenici, tijekom progonstva Židova, imali veliku vjeru u uskrsnuće. Evanđelje nam govori o saducejima koji Isusu prikazuju složen slučaj kako bi doveli u pitanje uskrsnuće. No Isus jasnim i preciznim odgovorom pokazuje da nemaju pravo. Drugo čitanje sutrašnje liturgije nema izravan odnos s uskrsnućem, nego implicitno pokazuje odnos kršćanskog života s njim.

Židovi u starim vremenima još nisu imali vjeru u uskrsnuće. Njihovo je vjerovanje bilo slično vjerovanju mnogih drugih naroda. Na primjer, Grci su mislili da ljudi nakon smrti nastavljaju živjeti u podzemlju, što Židovi nazivaju sheol. To je bijedan život, život utvara, nedostojan ljudske naravi i još manje Božje. Smrt im je izgledala kao nepopravljiv lom.

Ipak neki su primili nadahnuće i vjerovali kako se intimnost koju su imali s Bogom, tijekom života ne može izgubiti na konačan način. U nekim je psalmima, na primjer, izražena nada u život koji se nastavlja s Bogom. Psalmist potvrđuje: „Jer mi nećeš ostavit` dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda“ (Ps 16,10). Umjesto ideje o odlasku u sheol, psalmist se nada da će ga Gospodin uzeti sa sobom.

Neki neobični događaji kao Ilijino uzašašće – taj prorok nije umro, nego ga je Bog na čudesan način odveo u nebo – potvrđivali su tu ideju da će u budućnosti imati život pun Boga. Tako se rađala nada o uskrsnuću. Naime, Židovi su bili uvjereni da i njihovo tijelo mora uskrsnuti, kako bi u potpunosti imali život kod Boga.

Ta se nada o uskrsnuću malo po malo učvršćivala i osobito se očitovala u tragičnom razdoblju povijesti izraelskoga naroda koje je obilježeno progonstvima koja je raspirio Antioh IV. u 2. stoljeću prije Krista. Kralj je želio ujediniti sve narode i zato je svim svojim podanicima nametnuo iste običaje i istu vjeru. Zbog toga je progonio Židove vjernike koji su imali drugačiju vjeru od drugih. I njima je želio nametnuti grčke običaje, zabranjujući one Židovske.

U tim su prilikama mnogi Židovi opstali na uistinu herojski način. Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o sedmorici braće koja su bila progonjena zajedno sa svojom majkom. Bilo im je nametnuto da moraju jesti zabranjeno svinjsko meso.

Mojsijev zakon vrlo strogo zabranjuje da se jede meso nekih životinja, osobito svinja koje su smatrali nečistima. To je važan element Mojsijeva zakona. Naime, da bi sudjelovali na bogoštovlju, trebali su biti u stanju obredne čistoće, dakle, suzdržavati se i ne jesti svinjsko meso.

Antiohovo se progonstvo sastojalo u tome da je od Židova zahtijevao da jedu to meso, što bi za njih bio znak napuštanja vlastite vjere.

No sedmorica braće o kojima govori prvo čitanje, bili su heroji, oduprli su se, izdržali i opstali. Ono što ih je podržavalo u njihovoj borbi protiv progonitelja bila je vjera u uskrsnuće. Znali su da moraju umrijeti, no bili su uvjereni da će ih Bog nagraditi slavnim uskrsnućem. Znali su da ako budu umrli iz ljubavi prema Bogu, da će On intervenirati u njihovu korist, dajući im život vječni.

Prvi od te braće je rekao: „Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!“ Drugi je dodao: „Kralj će nas svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni“. To je veličanstvena ispovijest vjere u trenutku kada je vjera bila na kušnji.

Treći brat je rekao: „Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti“. Kad je taj preminuo, četvrtoga su podvrgli istim mukama. Prije nego što je izdahnuo, rekao je: „Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti!“

Tako je vjera u uskrsnuće ojačana prilikom tih strašnih progona. Bila je to dobro motivirana vjera koja se temeljila na činjenici da Bog ne može napustiti svoje vjernike. Psalam koji smo već citirali također ističe: „Jer mi nećeš ostavit' dušu u Podzemlju… Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim“ (Ps 16,10-11).

Isus je ispovjedio svoju sigurnost u uskrsnuće, dapače najavio je i samo svoje uskrsnuće. U ono vrijeme farizeji su bili uvjereni u uskrsnuće, dok su ga saduceji nijekali.

Dakle, saduceji su došli Isusu kako bi mu iznijeli svoje prigovore. Mislili su da su našli besprijekoran dokaz protiv uskrsnuća. Izmislili su događaj koji ima vrlo valjan temelj u zapovijedi Mojsijeva zakona.

Mojsije je naredio: „Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu“. To je bio zakon levirata, to jest zakon srodstva. Saduceji su stoga izmislili događaj u kojem je bilo sedmero braće. Prvi je od njih umro nakon što se oženio, a iza sebe nije ostavio djece. Njegova se žena udavala za ostalu braću, za jednoga po jednoga, koji su umrli a nisu ostavili djece. Na kraju je umrla i žena. Saduceji su potom postavili Isusu pitanje koje izgleda kao odlučujući razlog: „Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu“. Radi se o situaciji koja može izgledati pomalo i smiješna, jer to je žena koja mora pripadati istovremeno sedmorici muškaraca.

Isus je dao sjajan i odlučujući odgovor. Upozorio je saduceje da imaju pogrešan pojam o uskrsnuću. Uskrsnuće nije povratak u zemaljski život, nego događaj kojim se započinje posve novi život odnosa s Bogom u kojem nema više potrebe uzimanja žene ili muža i nema više seksualnih odnosa. Ima ljubavi, no ne i seksualnog života. Isus je istaknuo: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju“.

Ne smijemo si stvoriti materijalnu ideju života poslije smrti i uskrsnuća. U mnogim religijama imaju tu ideju o novom životu koji mora biti upravo isti kao onaj aktualni, osim činjenice da u njemu ima užitaka, pa i seksualnih, u obilnoj mjeri. Ta je ideja jadna i nedostojna života nakon uskrsnuća u jedinstvu s Bogom.

Isus kaže da su nakon uskrsnuća ljudi jednaki anđelima, da su djeca Božja, te da imaju duhovni život, pa i sa svojim uskrslim tijelom. Da bi potvrdio tu svoju izjavu, Isus se poslužio Mojsijevim zakonom, kao što su to prethodno napravili i saduceji u svojim dokazima. Iz Petoknižja je izabrao odlomak u kojem Mojsije naziva Gospodina „Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim“. Dakle, zaključuje Isus, „Bog nije Bog mrtvih, nego živih“. Mora se priznati da će Abraham, Izak i Jakov imati dio u uskrsnuću. Podnijeli su smrt, no određeni su za život s Bogom. Inače, Bog se ne bi zvao „Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim“.

Na taj način Isus unosi svjetlo u vjeru u uskrsnuće, i mi moramo posvetiti veliku pažnju toj Njegovoj pouci. Ono čemu se mi nadamo nije zemaljski život, nego nebeski život. Zbog toga počnimo već sada tražiti na ovoj zemlji nebeske vrijednosti koje su iznad svega ljubav, radost, mir i jedinstvo s Bogom i sa svom braćom. To su trajne vrijednosti za koje se trebamo zauzimati već u ovom životu. Ne smijemo zamišljati da ćemo s druge strane imati život materijalnih užitaka. Bog nas zove na mnogo ljepšu sreću, veću i savršeniju.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje kako se već sada možemo pripremati za uskrsnuće. Sveti Pavao Solunjanima želi da ih Krist i Bog Otac, koji su im već dali trajno ohrabrenje i dobru nadu, ohrabre i učvrste u svakom dobrom djelu i riječi.

Mi kršćani, moramo se suočiti s velikim borbama. Pavao govori Solunjanima o progonstvu koje on sam podnosi i traži od njih da mole kako bi bio oslobođen od zlih ljudi. Ipak, unatoč preprekama, ide naprijed s velikim povjerenjem, neuništivom nadom, jer je uvjeren da će na kraju pobijediti Božja ljubav.

Ta ljubav, koja se očitovala u Isusovoj muci i uskrsnuću, i nama obećava uskrsnuće i puninu radosti u Gospodinovoj prisutnosti. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 32. nedjelje kroz liturgijsku godinu
09 studenoga 2019, 18:47