Traži

Vatican News
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu (Lk 18, 1-8).    Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu (Lk 18, 1-8).  

Razmišljanje uz misna čitanja 29. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu (Lk 18, 1-8).

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgijska nam čitanja sutrašnje nedjelje daju važnu pouku o potrebi da uvijek molimo i da se u molitvi nikad ne umorimo. Ponekad doživljavamo da smo umorni od molitve i da je beskorisno moliti. Zbog toga smo u napasti posvetiti se više drugim aktivnostima, koristiti sva ljudska sredstva kako bismo postigli svoje ciljeve, te se više ne obraćamo Bogu u molitvi.  

Međutim, Isus nas poučava da uvijek trebamo moliti. Da bi nam tu pouku usadio u dušu, navodi prispodobu o sucu koji se Boga ne boji i ne mari ni za koga, koji se ne ponaša pozitivno, nego sebično, te traži samo vlastiti interes. Ne boji se Božjega suda i zato ne mari ni za jednu osobu. Naime, tamo gdje nema Božjega straha, nedostaje i poštovanja prema osobama.

U tom je gradu gdje je živio sudac bila i neka udovica, to jest osoba koja se nalazila u strašno teškoj situaciji. Naime, u Bibliji udovice i siročad spadaju među najpotrebitije osobe, jer više nemaju potpore oca obitelji, te se nalaze nezaštićene i bez sredstava za život.

Dakle, glavni su likovi te prispodobe udovica i sudac. Udovica ide sucu i kaže mu: ’Obrani me od mog tužitelja!’ Nema nikakvog izgleda da će je sudac poslušati, jer je prezire, a ona na njega ne može napraviti nikakav pritisak; ne može se pozvati ni na vjerska načela, jer se sudac Boga ne boji. Zbog toga je lišena svakog sredstva, te njezina situacija izgleda bez nade.

Ona ipak inzistira, traži i ne umara se u traženju, te je dosadna. I na kraju sudac reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’ To je plod ustrajne i uporne udovičine molitve.

Isus na to reče: Ako nepošteni sudac na kraju dopušta da ga uvjeri molitva jedne udovice, koliko li će više Bog, koji je dobar, uslišiti one koji ga mole. Naime, Bog je sama velikodušnost; milosrdan je, dakle, uvijek je raspoložen slušati molitvu vjernika. I Isus reče: Kažem vam, Bog će žurno ustati na obranu svojih izabranika. Stoga se nikada ne smijemo prestati nadati, nego uvijek moramo uporno moliti i u molitvi ustrajati.

Možemo se upitati zašto nas Gospodin ne uslišava odmah kada molimo? Na to pitanje odgovaramo primjećujući da kad bi Bog našu molitvu automatski uslišavao, bio bi pretvoren u mašinu koja dijeli stvari. No ne želi biti mašina koja dijeli, nego osoba koja svoju ljubav komunicira. Mašina dijeli, nikakvu ljubav ne komunicira, radi po automatizmu. Međutim, Bog je osoba, dapače, tri osobe pune ljubavi koje ljubavlju žele preobraziti svijet. Dakle, za njih je molitva upravo sredstvo kojim uspostavljaju osobni odnosi sa svakim od nas.

Zato nas Bog ostavlja da malo čekamo, jer ustrajna molitva jača naše odnose s Njim, što je najvažnije od svega. Dakle, prihvatimo tu pouku koju nam Isus daje da bi nas stavio u djetinji odnos s Ocem nebeskim.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje djelotvornost molitve na vrlo konkretan način. Amalečani su došli boriti se protiv Izraelaca i Izrael se morao braniti; vidimo da pobjeda ovisi isključivo o Mojsijevoj molitvi. Čitanje kaže da „kada je Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali, a kada bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani“. Na taj se način pokazuje djelotvornost molitve, potreba ustrajne i uporne molitve.

 Izraelci su našli sredstvo i način kojim su omogućili da Mojsijeva molitva bude ustrajna. Posjeli su ga, a Arona i Hura su zatražili da drže njegove ruke, kako bi ostao u molitvenom stavu. „Tako njegove ruke izdržaše do sunčanog zalaska. I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod“.

Isus na kraju evanđeoskog odlomka sutrašnje liturgije govori o vjeri: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To pitanje u nama želi izazvati rast vjere. Naime, očito je da molitva mora biti izraz vjere, inače nije istinska molitva. Ako netko ne vjeruje u Boga, ne može moliti. Ako netko ne vjeruje u Božju dobrotu, ne može na istinski i pravi način ni moliti za nju. Vjera je bitan temelj za molitvu.

I sveti Pavao u drugom čitanju sutrašnje liturgije ističe vjeru. Napominje da Sveta pisma mogu poučiti za spasenje, no ono se postiže po vjeri u Isusa Krista.

Pisma su veličanstven dar koji Bog daje svojem narodu i svima nama. No taj se dar prihvaća po vjeri. Dakle, ako netko čita Pisma a vjere nema, ona su za njega mrtavo slovo. Međutim, ako netko Pisma čita s vjerom, ona za njega postaju Pisma koja oživljuju, korisna za sve, „za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban“.

Dvije pouke koje nam daje sutrašnja liturgija uzajamno se upotpunjuju: treba ustrajno i uporno moliti; istovremeno potrebno je moliti s vjerom koja je temelj našeg osobnog odnosa s Bogom. U najtežim i, ljudski govoreći, nemogućim situacijama ustrajna i uporna molitva bit će uslišana. Isus je rekao: „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu“. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 29. nedjelje kroz liturgijsku godinu
19 listopada 2019, 14:30