Cerca

Vatican News
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca (Lk 17, 11-19).    Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca (Lk 17, 11-19).  

Razmišljanje uz misna čitanja 28. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca (Lk 17, 11-19).

Ivica Hadaš - Vatikan

Svake nedjelje slavimo euharistiju. Riječ „euharistija“ dolazi iz grčkog i znači „dati hvalu, zahvaljivati“. U Grčkoj se još i danas kaže „euharisto“ kako bi se reklo „hvala“.

Crkva je bila svjesna važnosti zahvaljivanja, te je svoje slavlje zvala „euharistija“, jer Isus je Posljednju večeru počeo zahvaljivanjem Bogu. Prije nego što je razlomio kruh i prinio kalež, blagoslovio je Boga zbog Njegove dobrote; u zahvalnosti otvorio se ljubavi koja dolazi od Boga i koja želi preobraziti cijeli svijet.

Svake nedjelje okupljamo se u crkvi, no možda nismo dovoljno svjesni činjenice da je misa prije svega žrtva prinošenja hvale; da nam ona mora pomoći da imamo to ponašanje zahvaljivanja.

U evanđelju sutrašnje liturgije radi se upravo o tom ponašanju. Isus je istaknuo kako je vrlo važno i obavezno zahvaljivati.

Kada je Isus ušao u neko selo, došlo mu je u susret deset gubavaca koji su se zaustavili na određenoj udaljenosti. Naime, gubavce su smatrali nečistima i nisu imali pravo ulaziti u sela, nikom se nisu smjeli približiti i morali su ostati na udaljenosti. Njihov je život zaista bio bijedan. Znali su da su diskriminirani i odvojeni. Stari zavjet im je naređivao da, kada im se približavala neka osoba, viču: „Nečist, nečist!“ (Lev 13,45).

Tih je deset gubavaca znalo da Isus dolazi u selo, zato su mu otišli u susret. Zaustavivši se na udaljenosti, uzvikivali su govoreći: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“

Isus im je rekao: „Idite, pokažite se svećenicima!“ Kada su ozdravili, gubavci su se morali pokazati svećenicima koji su morali utvrditi ozdravljenje.

To je bio zadatak svećenika, upravo zato što se radilo o nečistoći. Gubavci nisu mogli sudjelovati u obredu zbog svoje nečistoće. No kada su ozdravili, mogli su se ponovo pridružiti zajednici i sudjelovati u obredima.

Stoga, poziv koji je Isus uputio desetorici gubavaca: „Idite, pokažite se svećenicima“, znači: „Ozdravit ćete tijekom hoda. Moći ćete se zdravi pokazati svećenicima“. I zaista dok su išli svećenicima, očistili su se.

To je divno čudo potpuno promijenilo život tih deset gubavaca. Umjesto tužnog života, bez ikakvog izgleda za budućnost, mogli su od tada imati normalan život, zadobili su mogućnost odnosa s drugim osobama, lijep i sretan život. Gubavci su se očistili zahvaljujući velikom Isusovom čudu.

Ipak, samo se jedan od njih upitao što treba učiniti. Evanđelje kaže: „Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu“. Evanđelist je primijetio da to bijaše neki Samarijanac. To je značajan podatak. Drugi su bili vjerojatno Židovi i smatrali su da ih je morao izliječiti.

Nakon toga Isus je primijetio: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ Za Isusa je ta činjenica da se ostalih devet nije vratilo, bila razlog za žalost. Primijetio je da Njegovo čudo nije postiglo rezultat koji je moralo. Naime, Isus je živio za Očevu slavu, činio je čuda kako bi proslavio Oca, i tada je vidio da se samo jedan od desetorice gubavaca vratio i dao slavu Ocu, dok ostalih devet nije.

Zahvalnom je Samarijancu Isus rekao: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“ Među deset ozdravljenih gubavaca samo je taj Samarijanac čuo te Isusove riječi koje nam pomažu shvatiti da zahvalnost i zahvalna ljubav imaju spasenjsku vrijednost. U predslovlju mise kažemo: „Uistinu, dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno, svagda i svagdje zahvaljivati tebi…“ Zahvaljivanje je izvor spasenja, jer uspostavlja vrlo dobar odnos između Gospodina i osobe koja zahvaljuje.

Ostalih je devet gubavaca primilo dobročinstvo, dobili su tjelesno zdravlje. Međutim, Samarijanac je osim toga dobio i odnos vjere prema Isusu, po kojem je na potpun način bio spašen dušom i tijelom. Od tada je pa nadalje mogao živjeti u tom odnosu koji se uspostavio po primljenom ozdravljenju i njegovom zahvaljivanju.

Naime, ozdravljenje koje je Isus učinio imalo je dvije svrhe: proslaviti Boga i pribaviti potpuno spasenje osobi po osobnom odnosu s Njim i po Njemu, s Bogom Ocem.

To nam daje da shvatimo koliko je važno zahvaljivati. Zahvaljivanje omogućava Božjim darovima da proizvedu sve svoje plodove. Ako nema zahvaljivanja, Božji darovi ne proizvode svoje normalne plodove. Ako ima zahvaljivanja, dakle, ima odnosa s Bogom koji oživljava i odnosa ljubavi koji daje radost i mir, te da cijeli život bude plodan.

U prvom čitanju sutrašnje liturgije nalazimo drugi primjer zahvaljivanja koje je i u tom slučaju postalo djelotvorno na strancu.

Naaman, ministar aramejskog kralja, ozdravio je od gube po proroku Elizeju. I on se vratio Božjem čovjeku da bi zahvalio. I u njemu je ozdravljenje proizvelo odnos vjere: „Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu“. Potom Naaman kaže Elizeju: „Sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu“.

Bez zahvaljivanja ne možemo imati osobni odnos s Bogom. To je bitno za naš život vjere. Kršćanin je osoba koja Bogu neprestano zahvaljuje, jer stalno od Njega prima milosti. Ne radi se uvijek o izvanrednim milostima, nego o svakodnevnim milostima koje naš život čine lijepim.  

Sveti Pavao je Solunjanima, koji su se bili nedavno obratili, govorio: „U svemu zahvaljujte!“ (1Sol 5,18). U svakoj situaciji, to jest i u žalosnim situacijama, jer i u njima nam Bog daje svoju milost. Ponekad u najtežim situacijama primamo dragocjenije milosti od onih koje primamo u radosnim okolnostima. Tko otvori svoje oči i srce, prepoznaje da mu u tim žalosnim i bolnim prilikama Gospodin dolazi u susret, tješi ga, daje mu dragocjenu potporu, očitujući tako svoju osjetljivost.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao ističe tu perspektivu. Napominje da je za živjeti s Kristom, potrebno umrijeti s Njim. Da bismo postigli spasenje koje je u Kristu Isusu i vječnu slavu, moramo proći kroz teškoće i trpljenja. Apostol kaže: „Ako ustrajemo, s Njime ćemo i kraljevati“. Stoga kada naiđemo na neku teškoću, to za nas ne mora biti razlog obeshrabrenja i žalosti, nego prilika da otvorimo oči i prepoznamo da nas Bog ne napušta, nego nam očituje svoju ljubav. Dakle, tako ćemo znati zahvaljivati i biti puni povjerenja.

Sveti Petar je također rekao: „Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati!“ (1Pt 4,13).

Pouka koju primamo kroz čitanja sutrašnje nedjeljne liturgije vrlo je važna: svoj život moramo temeljiti na zahvalnoj ljubavi prema Bogu, koji nas je pozvao na život, koji nam je dao milost krštenja i koji nas hrani svojom riječi.

Moramo gajiti zahvalnu ljubav prema Isusu koji nam je na savršen način svojim životom i križem očitovao Očevu ljubav, i nastavlja nam je očitovati kroz euharistiju.

Neka naš život po zahvalnoj ljubavi bude svjetlo koje neprestano svijetli! 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 28. nedjelje kroz liturgijsku godinu
12 listopada 2019, 17:53