Cerca

Vatican News
O da imate vjere! (Lk 17,5-10) O da imate vjere! (Lk 17,5-10) 

Razmišljanje uz misna čitanja 27. nedjelje kroz liturgijsku godinu

O da imate vjere! (Lk 17,5-10)

Ivica Hadaš - Vatikan

Sva čitanja sutrašnje nedjeljne liturgije govore nam o vjeri koja za nas ima vrlo veliku važnost, jer je temelj cijelog našeg kršćanskog života. Bez vjere nema kršćanske ljubavi. Naime, nju od Boga primamo po vjeri. Bez vjere nema nade ni kršćanske savršenosti. Isus je odgajao svoje učenike da budu uvjereni u važnost vjere i zbog toga su ga molili: „Umnoži nam vjeru!“ To je dobra molba zato što tu učenici ne traže Isusa materijalna dobra i povlastice, nego milost vjere što je temeljno za cijeli život; milost prepoznavanja Boga i milost da budu s Njim u intimnom odnosu, primajući od Njega sve darove, pa i one ohrabrenja i nade.

Kako bi još više u srcu učenika potaknuo želju vjere, Isus je odgovorio: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao“. Vjera čini mogućima stvari koje su ljudski nemoguće. Kada je neki bolesnik došao Isusu s vjerom i molio da ga ozdravi, Isus ga je ozdravio i rekao mu: „Vjera te tvoja spasila!“ (Mt 9,22; Lk 17,19; Mt 8,13; 9,29). Vjera je izvor spasenja. U slučaju bolesnika kojeg je Isus ozdravio, radi se o tjelesnom zdravlju, no u isto vrijeme i o duhovnom spasenju (Lk 7,50) i o jedinstvu s Bogom.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije prikazuje proroka Habakuka koji moli Gospodina ističući strašnu situaciju nasilja, nepravde i ugnjetavanja: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!“

Gospodin mu je odgovorio: „Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere“. Bog budi vjeru, poziva na vjeru, traži vjeru, upravo zato što ona dovodi u duboki odnos s Njim. Zbog toga je ona temelj svim drugim duhovnim milostima koje možemo primiti od Gospodina. Bog Habakukovoj vjeri pomaže, jamčeći mu da će se ta vizija sigurno ostvariti: „Ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!“ Na taj je način prorok pozvan da se s vjerom suoči sa situacijom nasilja i ugnjetavanja u kojem živi.

I sveti Pavao u Drugoj poslanici Timoteju sutrašnje liturgije govori o vjeri. Učeniku kaže: „Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu“. Timotej je pozvan vjerovati i po vjeri ostvarivati ljubav. Mora čuvati „lijepi poklad“, to jest poklad vjere, Božje riječi koje su mu povjerene za njegov osobni duhovni život i za njegov apostolat. Timotej je pozvan oživjeti u vjeri dar Božji koji je u njemu po polaganju ruku apostola, to jest dar svećeništva koji je primio kako bi obavljao apostolsku službu kao Pavlov suradnik. Ne smije ugasiti taj dar, nego ga što više raspirivati po vjeri.

Pavao je dodao: „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora“. Kršćani se ne smiju bojati; imaju sve razloge da se pokazuju snažni, puni povjerenja i hrabri, zahvaljujući vjeri. Mogu ići dalje, poduzimati pothvate, temeljeći uvijek sve na vjeri. Kada naiđu na protivljenja svijeta, ne smiju se sramiti. Pavao kaže Timoteju: „Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega“. Sram kuša onoga tko je slab u vjeri. Međutim, tko je čvrsto utemeljen u vjeri, daje hrabro svjedočanstvo za Gospodina Isusa.

Timotej se ne smije sramiti ni trpljenja, zlostavljanja koja podnose Gospodinovi službenici. Kada sveti Pavao piše tu poslanicu, nalazi se u zatvoru zbog svoje apostolske službe, te kaže učeniku: „Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj“. Vjera nam omogućava da budemo rame uz rame s mučenicima, dajući da možemo zajedno s njima trpjeti za evanđelje.

Naša se vjera mora probuditi. Ona mora ući u cijeli naš život. Ona nas potiče živjeti u ljubavi, jer po njoj primamo Božju ljubav. Duh Sveti u naša srca ulijeva Božju ljubav koja nas ispunja dobrotom, milosrđem i velikodušnošću (usp. Rim 5,5). Drugi nas dio evanđelja sutrašnje liturgije poučava poniznosti, koja ipak nije lišena odnosa s vjerom.

Isus nas poziva da budemo ponizni, pokazujući nam primjer sluge koji se vraća kući nakon rada u polju i od kojega gospodar traži da još radi. U skladu s mentalitetom Isusova vremena, gospodar na to ima potpuno pravo. Zato ne kaže sluzi: „Dođi brzo i sjedni za stol!“, nego: „Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?“ U takvim su uvjetima živjeli sluge u stara vremena. Za gospodara iz prispodobe prirodno je tražiti od sluge tu potpunu raspoloživost; ne smatra da ima obavezu prema njemu jer je samo izvršio što mu je naređeno.

Isus nam pomaže da budemo svjesni da se i mi pred Bogom nalazimo u sličnoj situaciji poput sluge kojeg nam je pokazao u prispodobi. Sluge smo Božje. Nismo mi ti koji zadužujemo Boga, nego smo Njegovi dužnici, jer Njemu dugujemo sve: život, svoje sposobnosti i sve ostalo. Dakle, očita je stvar da Bog ima pravo zahtijevati od nas da izvršavamo Njegovu volju. Stoga se nikada ne smijemo ponašati kao oni koji misle da zadužuju Boga i kao oni koji su mu učinili uslugu i koji mu služe, te zbog toga zaslužuju nagradu. To je obmana koja se može očitovati osobito u osobama koje su svoj život posvetile Gospodinovoj službi.

Međutim, moramo biti svjesni da zapravo nikada ne činimo dosta za Boga. Moramo ponavljati riječi koje nam Isus savjetuje u evanđelju: „Sluge smo beskorisne“. Nismo nezamjenjivi; to što mi činimo, Bog bi mogao učiniti i bez nas. To što činimo, Bog bi mogao ostvariti lakše i na drugi način. „Sluge smo beskorisne. Učinili smo ono što smo morali“. To je izraz poniznosti koji nas zaista stavlja na pravo mjesto.

Ako se stavimo na pravo mjesto, Gospodin će biti vrlo velikodušan prema nama. Naime, u jednom evanđeoskom odlomku On nam obećava: „pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“ (usp. Lk 12,37). To je povlastica koju zaista nismo zaslužili i koju od Gospodina primamo pod uvjetom da budemo ponizni.

Sam se Sin Božji pred učenicima ponašao kao sluga, perući im noge (usp. Iv 13,3-17). Tako im je očitovao božansku velikodušnost. No, ako smo oholi, ta se velikodušnost ne može očitovati i nama. Međutim, pozvani smo da budemo ponizni, kao što je bio i sam Isus, „blaga i ponizna srca“ (Mt 11,29). Dakle, bit ćemo u zajedništvu s Marijom koja je rekla: „Gospodin pogleda na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1,48). Bit ćemo na putu duhovnog napretka, za svoje dobro i za dobro svih drugih osoba. Prihvatimo te pouke koje nam daje Božja riječ. Živimo u vjeri i poniznosti. Te dvije kreposti međusobno se slažu i uzajamno se osnažuju. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 27. nedjelje kroz liturgijsku godinu
05 listopada 2019, 15:32