Traži

Vatican News
Naslovnica knjige Naslovnica knjige 

Osvrt na knjigu apostolskog nuncija Nikole Eterovića "Sveta Stolica i Hrvatska"

Prvi dodiri između Hrvatske i Apostolske Stolice sežu duboko u povijest, u doba pape Ivana IV. Dalmatinca, koji je oko 640. godine poslao opata Martina da preuzme relikvije dalmatinskih i istarskih mučenika te ih donese u Rim

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Započinjemo prisjećanjem na više od sedam stoljeća star stih ″Qual è colui che forse di Croazia″ koji nahodimo u XXXI. pjevanju ″Raja″, završnoga dijela velebnog i umnogome nenadmašnog Danteova spjeva ″Božanstvena komedija″. Dante Alighieri spominje zemlju Hrvatâ, kazujući da je ″forse di Croazia″ – ″možda iz Hrvatske″ – pobožni hodočasnik obuzet i ponesen kristoljubnim ushitom pri susretu s otisnućem Isusova izmučena lica na Veronikinu rupcu, što se kao jedna od najdragocjenijih relikvija čuva u Rimu, kamo se slijevahu rijeke hodočasnika iz svih krajeva tada poznatoga svijeta.

Vrijedi citirati objašnjenje akademika Grge Novaka, koji je 1965. napisao: ″Vrlo je dobro poznavao Dante našu zemlju i bez sumnje o njoj vrlo lijepo mislio, kad dovodi onog Hrvata da posmatra Veronikin Kristov lik.″ Dante je Hrvatsku poznavao i držao bliskom ponajvećma zato što bijaše pouzdanik i prijatelj Karla Martela Anžuvinca, koji se po pristanku pape Nikole IV. i voljom hrvatskih velikaša Šubića godine 1292. okruni za hrvatsko-ugarskoga kralja, a sin mu Karlo Robert dospije u Hrvatsku oko 1300. godine i neko vrijeme proboravi u Zagrebu.

Prvi dodiri između Hrvatske i Apostolske Stolice sežu duboko u povijest, u doba pape Ivana IV. Dalmatinca, koji je oko 640. godine poslao opata Martina da preuzme relikvije dalmatinskih i istarskih mučenika te ih donese u Rim, preciznije u Lateran, gdje su i danas pohranjene. Nakon više od dva stoljeća, 7. lipnja 879., papa Ivan VIII. šalje pismo vjernomu knezu Branimiru gdje ga naziva ″najmilijim sinom″ i njegovoj Hrvatskoj priznaje državnost. Na spomenuti se nadnevak danas obilježava Dan hrvatske diplomacije.

Sveta Stolica na osobit je način povezana i sa suvremenom hrvatskom državnošću. Dva dana prije nego države Europske zajednice, priznala je Sveta Stolica tada ratom pogođenu, izranjavanu i izmučenu Hrvatsku, pruživši joj ruku i oslonac u najtežim trenutcima. Učinila je to 13. siječnja 1992. godine. Priznala je Hrvatsku i Sloveniju.

Nadbiskup Nikola Eterović – koji je u to doba službovao u Državnom tajništvu Svete Stolice – o rečenim je događajima napisao: ″Time je htjela pokazati da je Katolička Crkva, koju predstavlja Sveta Stolica, univerzalna, da nadilazi granice Europske zajednice i Europe. Osim toga, to je bio rezultat sustavnoga djelovanja Svete Stolice, pod nadahnutim vodstvom svetoga pape Ivana Pavla II., koja je radila na širenju konsenzusa o nužnosti priznanja spomenutih republika kako bi se zaustavio rat, posebice u to vrijeme u Hrvatskoj.″

Nikola Eterović, sadašnji apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj, napisao je navedene rečenice u novoobjavljenoj knjizi naslovljenoj ″Sveta Stolica i Hrvatska: Priznanje – Ugovori – Suradnja″. Izdavač je Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019. Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, autor je predgovora na kraju kojega napominje: ″Zahvalno čestitajući objavljivanje ove knjige, za koju vjerujem da će mnogima poslužiti u obogaćivanju osobnoga znanja, ali i u profesionalnome radu ljudi u raznim strukama, mons. Nikoli Eteroviću čestitam i 20. obljetnicu biskupske službe.″

U uvodnom slovu na početku knjige mons. Eterović ističe da odnosi između Svete Stolice i Republike Hrvatske traju već gotovo četrnaest stoljeća te da je u tome razdoblju bilo mnogo važnih crkvenih, vjerskih, kulturnih, društvenih i političkih događaja koji su obilježili međusobne odnose. Knjiga se ″osobito zaustavlja na dvama događajima iz prošloga, XX. stoljeća, koji će ostati utkani u živom sjećanju Katoličke Crkve i hrvatskog naroda. Riječ je o priznanju Republike Hrvatske, u kojem je Sveta Stolica imala važnu ulogu, te o sklapanju četiriju ugovora koje su dogovorile, kao suvereni subjekti međunarodnog prava, Sveta Stolica i Republika Hrvatska. To su ugovori o pravnim i gospodarskim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture te o dušobrižništvu katolikâ pripadnikâ oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske″, napisao je mons. Eterović te na kraju uvodnoga slova napomenuo da je u knjigu utkana njegova gotovo četrdesetogodišnja služba u diplomaciji Svete Stolice, od čega dvadeset godina kao nadbiskupa i apostolskog nuncija, te da je knjiga njegovo osobno svjedočenje o djelovanju Svete Stolice.

Ova knjiga sastoji se od pet dijelova naznačenih naslovima: ″Katolička Crkva″, ″Sveta Stolica u okviru međunarodne zajednice″, ″Sveta Stolica i Hrvatska″, zatim ″Crkva i država – konkordatski sustav suradnje″ te ″Pravo i religija u europskoj perspektivi″. Knjiga nudi odgovore na pitanja: Zašto se Sveta Stolica zauzimala za međunarodno priznanje Republike Hrvatske?; Kakav pravni sustav odnosa između države i Crkve vrijedi u Hrvatskoj?; Je li suradnja Crkve i države u suprotnosti s načelom da su država i Crkva svaka u svojem poretku neovisne i samostalne?; Koje druge države imaju slične ugovore sa Svetom Stolicom kao Republika Hrvatska?; Koji su sveci i blaženici živjeli na područjima na kojima danas prebivaju Hrvati?; te na brojna druga pitanja.

Nikako ne bi smjelo biti prešućeno da je mons. Eterović u knjizi veliku i tankoćutnu pozornost posvetio očekivanoj kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca, o čemu je rekao: ″Ivan Pavao II. je 1998. beatificirao kardinala Alojzija Stepinca; očekujemo da taj proces završi njegovom kanonizacijom. Dakle, Katolička je Crkva živi organizam i ne može se blokirati na jednomu povijesnom razdoblju. Treba uvijek tražiti nove putove i nove mogućnosti suradnje. Jasno, uvijek poštujući cjelovitu istinu.″ K tome je mons. Eterović napisao i ovo: ″Nakon sveobuhvatne i objektivne analize, njegov se lik pokazao u pravom svjetlu i on kroči putem od beatifikacije prema kanonizaciji, to jest prema proglašenju svetim.″

Mons. Nikola Eterović, čiji je životni put započeo godine 1951. u Pučišćima na otoku Braču, pravi je i vjerodostojni ″homo viator″, čovjek kršćanin u neprestanome hodu i putovanju. Primjenjive su na njega riječi iz ″Knjige Sirahove″: ″Tko je mnogo putovao – mnogo zna, / i tko je mnogo iskusio – umno zbori″ (Sir 34,9). Za hodočasnika Nikolu Eterovića ne ćemo kazati, kao za onoga Danteova, da je ″možda iz Hrvatske″, nego da je ″uistinu iz Hrvatske″. Te, u svakom slučaju: za istinu je o Hrvatskoj, jer već desetljećima promiče istinu o Hrvatskoj i Katoličkoj crkvi. Stoga zavrjeđuje zahvalnost Hrvatâ i svih građana Hrvatske, katolikâ i svih dobronamjernih ljudi, a njegova knjiga ″Sveta Stolica i Hrvatska″ uvjerenu pohvalu i zdušnu preporuku čitateljskoj publici.

Ovdje poslušajte prilog: Osvrt na knjigu apostolskog nuncija Nikole Eterovića "Sveta Stolica i Hrvatska"
27 listopada 2019, 15:21