U povodu 1600. godišnjice smrti sv. Jeronima, o njegovom životu i djelu
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Na umjetničkim slikama i drugim likovnim prikazima možemo ga vidjeti u blizini vjernoga lava, o čemu postoji priča koja, čak i ako je posrijedi svetačka legenda, privlači spojem životne prirodnosti i snažne vjerodostojnosti. Dok je obitavao betlehemskome samostanu, najednom pred njega došepa lav kojemu se duboko u šapu zario trn. Preplašeni se redovnici dadoše u bijeg, a on bez straha pristupi golemoj i opasnoj životinji te joj izvadi trn i sve učini da zacijeli rana. Zahvalni ga lav od tada držaše gospodarom i prijateljem, neodvojiv mu postade pratitelj. Svetac o kojemu je riječ zaštitnik je Dalmacije, teologâ, prevoditeljâ, knjižničarâ, učiteljâ, studenata, isposnika i slabovidnih. Uz katolike slave ga pravoslavni i evangelički vjernici. Njegov je spomendan 30. rujna jer toga je nadnevka 420. godine umro u Isusovu rodnom Betlehemu.
Govorimo o sv. Jeronimu, kršćanskom ocu i naučitelju, rođenom u dobrostojećoj obitelji od kršćanskih roditelja, najvjerojatnije 347. ili 348. godine. Nema suglasnosti oko pitanja gdje se nalazio Jeronimov rodni grad Stridon, koji su razorili i opustošili Goti 376. godine. U uvodniku ʺUz 1600. obljetnicu smrti sv. Jeronimaʺ, objavljenom u časopisu ʺObnovljeni životʺ, isusovac prof. dr. Anto Mišić, vrsni poznavatelj života i djela crkvenih otaca i naučitelja, o tome piše:
ʺJeronimovi su životopisci Stridon smještali na vrlo različita područja. Tako Vallarsi smatra da se nalazio u blizini Akvileje, jer je Jeronim imao više prijatelja iz tog kraja s kojima je često komunicirao, a i sam je tamo boravio. Zanimljiva je i teorija po kojoj se Stridon nalazio na području današnjeg Međimurja u mjestu Štrigovi, kako je zapisao pavlinski redovnik Josip Bedeković. Poznati dalmatinski pisci, od Marulića do arheologa don Frane Bulića, ističu pak Jeronimovo dalmatinsko porijeklo. Jeronim pak sebe nikada nije nazvao Dalmatincem, a simpatične uzrečice koja mu se pripisuje ʹoprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinacʹ nema u njegovim spisima. Iz činjenice da Jeronim, govoreći o Stridonu, prvo navodi Dalmaciju i da o svojem zavičaju govori da je krševit (Ep. 7,5) te da ga suvremenici i kasnije mnogi autori nazivaju Dalmatincem, za arheologa don Franu Bulića ozbiljni su razlozi da se Jeronimov rodni grad smjesti u Dalmaciju, po svemu sudeći u blizinu današnjeg Grahovskog polja. Istraživanja arheologa Alačevića, koji je pronašao i pročitao natpis na kamenom stupu, koji je pronađen na putu između Grahova i Glamoča, a u kojem se spominje granica između Stridonaca i Salvijata, potkrjepljuju pretpostavku da se Jeronimov rodni grad Stridon vjerojatno nalazio na području današnjega Grahova.ʺ
Jeronim je studirao u Rimu, Trieru i Akvileji. Putovao je u krajeve koje danas uvriježeno nazivamo Bliskim istokom te je pet godina obitavao u pustinji Halkidi kraj Antiohije. Od 379. bio je tajnikom pape Damasa I., a iz Rima je 386. otputovao u Betlehem, gdje je do kraja života upravljao samostanom, živio pustinjački, svesrdno se posvećujući meditaciji, pisanju i prevođenju.
Po njemu su nazvane mnogobrojne crkve u Hrvatskoj, Europi i svijetu, k tome škole i zavodi. Nama je osobito važan Papinski hrvatski zavod svetoga Jeronima, latinski rečeno ʺPontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymiʺ, u koji se i danas primaju svećenici podrijetlom i jezikom Hrvati. To nimalo nije u neskladu s povijesnom činjenicom da Jeronim ne bijaše Hrvat (naši se davnašnji predci doseliše u današnju domovinu tek dva stoljeća nakon njegove smrti), nego Rimljanin ili možda romanizirani Ilir. Doista, Hrvati svetoga Jeru Dalmatinca drže više nego svojim. Čak su dugo vjerovali u teoriju prema kojoj od njega potječe glagoljica, koju su zvali ʺscriptura hieronymitanaʺ, no takvo je mišljenje odavno opovrgnuto i danas jedva da ima pristaša.
Uz to zanimljivim biva pripomenuti da je Tin Ujević pišući o sv. Jeronimu u feljtonu ʺJeronimova pismaʺ rabio dvije inačice svečeva imena: ʺJeronimʺ, što je standardno, stilski neobilježeno i afektivno neutralno, te ʺJerolimʺ, s prizvukom dalmatinsko-primorsko-istarske regionalnosti i hrvatske imenoslovne starine. U rečenome feljtonu Ujević kaže: ʺ… naši su svećenici crkvenog oca proglasili za izumitelja glagoljice i njegov je životopisac napisao: ʹJerolim je naš Dalmatin, on je dika, poštenje i kruna hrvatskoga jezika!ʹʺ
Juraj Šižgorić, hrvatski humanist iz Šibenika, polemizirao je potkraj 15. stoljeća s talijanskom historiografijom koja je svojatala sv. Jeronima. ʺA što da kažem o Jeronimu koji je biranom izobrazbom nadvisio sve crkvene učitelje, poznavao grčku i hebrejsku književnost i bio dobar znalac cjelokupne teologije?ʺ, napisao je Šižgorić, a potom i ovo: ʺNjega posebno kušaju Talijani oduzeti Ilirima smatrajući, s obzirom na neglasovitost njihovih sadašnjih naroda, da dalmatinski trn nije mogao uroditi takvom prekrasnom ružom.ʺ
Ove godine, 2019., općekulturna javnost u Hrvatskoj i svijetu obilježava veliki Jeronimov jubilej. Na kraju već citiranog članka-uvodnika pater Anto Mišić sumira i predlaže:
ʺProšlo je 1600 godina od smrti sv. Jeronima, velikog teologa, bibličara, polemičara i ranokršćanskog pisca koji će stoljećima utjecati na zapadnu kršćansku i svjetovnu tradiciju. Njegovi su spisi važan izvor povijesnih podataka. Prijevodi i komentari biblijskih tekstova i polemičke rasprave o teološkim problemima temelji su egzegetskoj i teološkoj znanosti. Latinski prijevod Biblije, poznat kao ʹVulgataʹ, ključ je za razvoj i razumijevanje srednjovjekovnog, osobito crkvenog, latinskog jezika. Moglo bi se navesti još puno primjera Jeronimova utjecaja na različitim područjima: umjetnosti, crkvenog života, monaštva i slično. Posebno treba istaknuti stoljetnu povezanost hrvatskog naroda sa sv. Jeronimom, koji ga zbog njegova zemljopisnog porijekla doživljava kao svojega. Njemu su posvećene brojne crkve i kapelice, a njegovo štovanje trajno je prisutno u vjerničkom narodu. Svojim životom i radom sv. Jeronim sigurno je zaslužio da njegova 1600. obljetnica smrti bude dostojno obilježena, kako u općoj, tako i domaćoj Crkvi. Budući da ne postoji opće suglasje o godini njegove smrti (419. ili 420.), možda bi bilo dobro proglasiti godinu sv. Jeronima koja bi trajala od 30. rujna 2019. do 30. rujna 2020. godine.ʺ
