Cerca

Vatican News
Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14, 25-33). Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14, 25-33). 

Razmišljanje uz misna čitanja 23. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14, 25-33).

Ivica Hadaš - Vatikan

Prvo čitanje sutrašnje liturgije počinje s dva pitanja: „Jer tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod?“ Na taj se način pokazuje kako je teško upoznati Božju volju. Ponekad se zavaravamo da je poznajemo, no griješimo. Naime, u Knjizi mudrosti stoji: „plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli, jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima“.

Naše su misli ograničene. U Knjizi pak proroka Izaije Bog kaže: „Jer misli vaše nisu moje“ (Iz 55,8). Sigurno, velika je udaljenost između naših i Božjih misli.

To možemo primijetiti i u evanđelju sutrašnje liturgije u kojem Isus na iznenađujući način opisuje Božju volju. No to nije jedini put da se tako izražava. Na primjer, dok u jednom evanđeoskom odlomku kaže da je došao donijeti mir: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27); u drugom odlomku kaže da nije došao donijeti mir, nego razdijeljenje (Lk 12,51).

Isus obično u evanđelju često naglašava ljubav i daje nam zapovijed ljubavi, no u evanđelju sutrašnje liturgije, u izvornom grčkom tekstu, govori o „mržnji“: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“

Neki su prijevodi izraz ublažili i učinili ga manje radikalnim: „Dođe li tko k meni, a ne ljubi me više od svog oca, majke, žene, djece, braće i sestara, pa i samog svojeg života, ne može biti moj učenik!“ Dakle, ne radi se o mržnji, nego o „većoj ljubavi“, odnosno o drugačijem stupnju ljubavi. Isus zahtijeva ljubav koja nadilazi sve druge ljubavi.

Naši su svi prirodni osjećaji pokvareni sebičnošću i traženjem vlastitog zadovoljstva. To nisu potpuno velikodušni duhovni osjećaji. Isus od nas traži da maknemo iz svojeg srca sve prirodne osjećaje koji su ograničeni i nesavršeni, kako bismo mogli prihvatiti božansku ljubav koja je savršena i čista. Dakle, ta će ljubav donijeti u naše srce nove osjećaje prema ocu, majci, ženi, djeci i braći…

Ta činjenica da Isus kaže da ga treba ljubiti više nego što ljubimo druge osobe i vlastiti život, pomaže nam da shvatimo kako se radi o tome da moramo iz svojeg srca ukloniti sve sebične osjećaje. Ljubav prema vlastitom životu jest ljubav s interesom, a Isus traži da se i njega odreknemo kako bismo mogli prihvatiti Njegovu ljubav koja je potpuno bez interesa, budući da je uvijek velikodušna.

Isus prema nama mora biti tako zahtjevan, upravo da bi nam to isto mogao dati. Kad bi se zadovoljio jednim ograničenim osjećajem s naše strane, to jest činjenicom da se odnosimo prema Njemu kao prema prijatelju među prijateljima, ne bi nam mogao dati samoga sebe. Naime, nije On prijatelj među prijateljima, nego je Sin Božji koji traži cijelu našu osobu, naše prianjanje uz Njega u vjeri, u nadi i u ljubavi na savršen način. Moramo ga prihvatiti kao što prihvaćamo samoga Boga. Prva je zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (Mt 22,37; Mk 12,30). Dakle, u određenom smislu, Bog od nas želi sve i ne ostavlja mjesta ni za kakav osjećaj koji u sebi ima interes.

To je važna dimenzija za naš život; moramo uvijek težiti toj potpunoj ljubavi prema Bogu i Isusu. U svojem životu moramo prihvatiti Boga kao Boga; moramo prihvatiti Isusa kao Sina Božjega koji ima pravo na to da ga ljubimo cijelom svojom osobom, svom svojom snagom i svim svojim sposobnostima. Ako ga na taj način prihvatimo i nosimo svoj svakodnevni križ, Bog će nas tada učiniti sudionicima svoje ljubavi prema svim osobama. Naime, On ljubi našeg oca, majku, braću i sestre… Ako smo s Njim ujedinjeni u ljubavi, s Njim ćemo biti puni ljubavi koja je pročišćena, bez interesa i velikodušna prema svima.

To je evanđeoski način gledanja stvari. Nije ga lako razumjeti, jer kao što kaže prvo čitanje: „Tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod?“. U određenom smislu, Bog želi sve; no u drugom smislu, daje sve.

Teško nam je shvatiti tu perspektivu; zato moramo moliti Duha Svetoga da nas vodi, kako bismo rasli u ljubavi. Salomon Bogu kaže: „Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti, i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga?“

U drugom dijelu evanđelja sutrašnje liturgije, Isus govori o potrebi promišljanja prije donošenja važne odluke te daje dva primjera.

Prvi je onaj čovjeka koji želi izgraditi kulu: „najprije mora sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti; da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti, počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’“

Drugi je primjer onaj o kralju koji polazi u rat s drugim kraljem i koji se treba pitati: neće li prije sjesti i promisliti može li se prihvatiti takvog pothvata; inače, ako misli da ne može to učiniti, mora poslati drugom neprijateljskom kralju izaslanstvo da zaište mir.

S ta dva primjera Isus nam pomaže shvatiti da tko ga želi slijediti mora dobro promisliti i razumjeti koji je uvjet da bude Njegov učenik. Dakle, koji je uvjet? Što se mora dati da budemo Isusovi učenici? Treba dati jedan dio svojih dobara? Veliki dio njih? Isusov je zahtjev mnogo radikalniji: „Tko god se ne odrekne sveg svojeg imetka, ne može biti moj učenik“.

Tu se Isus ponovo pokazuje vrlo zahtjevan; zahtijeva potpuno odreknuće od sveg svojeg imanja. Međutim, to ne znači da svaki kršćanin mora prodati sve što ima i dati siromašnima da bi bio Isusov učenik, nego da je svakom kršćaninu dužnost istinski se odreći svake požude, svake navezanosti na materijalna bogatstva i na dobra svake vrste. Mora prihvatiti da njegovo srce ne bude navezano na te stvari. Isusa mora zaista staviti u središte svojeg srca i dati mu prvo mjesto. Uvijek mora željeti činiti Isusovu volju koja je volja ljubavi. Inače, ako je njegovo srce podijeljeno, ne može uistinu biti Isusov učenik.

Kako bismo mogli ići dalje u tom smjeru moramo moliti Gospodina za snagu. Naše srce ne smije biti podijeljeno, nego mora biti potpuno Njemu na raspolaganju kako bismo bili istinski ujedinjeni s Njim. Dakle, bit ćemo Njegovi učenici i primit ćemo od Njega svu snagu Njegove ljubavi koja preobražava naš život, te će nam dati mir i radost, to jest istinsku sreću.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje koliku osjetljivost i ljubav Gospodin stavlja u srce svojih učenika.

Pavao je apostol pun goruće ljubavi prema Isusu, živi za Njega, toliko da izjavljuje: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!“ (Fil 1,21). Za apostola smrt je dobitak, jer mu omogućava da zauvijek bude s Isusom. Svoje mu je srce potpuno dao na raspolaganje. Posljedica je toga da je pun ljubavi prema vjernicima, prema svima i prema svojoj djecu u vjeri, pa i prema svim ljudima koje susreće i koje želi upoznati s Isusom.

Taj odlomak iz Poslanice Filemonu pokazuje izvanredno obraćenje srca. Onezim je odbjegli rob kojeg je sveti Pavao prihvatio dok je bio u zatvoru. Taj ga je rob došao posjetiti u zatvoru i on ga je poučavao evanđelju, navijestio mu je vjeru u Isusa, te mu je govorio o Isusovoj ljubavi. Dakle, Onezim se obratio.

Pavao nakon toga piše Filemonu, gospodaru toga roba – u ono vrijeme robove su smatrali vlasništvom gospodara – i za njega, odbjeglog roba izražava izvanrednu ljubav, nazivajući ga „moje srce“. Od Filemona traži da usvoji prema Onezimu isto kršćansko ponašanje i umjesto da ga kazni, traži da ga prihvati, ne više kao roba, nego kao brata.

Tu milost od Filemona traži riječima koje su pune istančane osjetljivosti i poštovanja prema njemu: „Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu“.

To nam pomaže shvatiti koliko osjetljivosti Isusova ljubav stavlja u srca koja su mu zaista otvorena. Ako pomislimo na mentalitet onoga vremena, ne možemo ne biti zadivljeni snagom te ljubavi koja je obuzela Pavlovo srce i potpuno promijenila svijet u odnosu na robove.

Drugo čitanje sutrašnje liturgije tako upotpunjuje evanđeosku pouku. To posljednje pokazuje Isusovu zahtjevnost, a Poslanica Filemonu pokazuje Isusovu velikodušnost koju priopćava svim svojim učenicima. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 23. nedjelje kroz liturgijsku godinu
07 rujna 2019, 16:08