Razmišljanje uz misna čitanja 26. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije govori o prispodobi u kojoj nalazimo dvostruku suprotnost s obratnom situacijom. Prva je suprotnost između bogatog čovjeka koji se raskošno odijevao i obilno gostio, te siromaha koji je ležao pred njegovim vratima sav u čirevima. Druga se suprotnost ponovo očituje između te dvije osobe, ali nakon njihove smrti. Siromah se našao u krilu Abrahamovu, to jest u nebeskoj radosti, a bogataš se našao u paklu, u teškim mukama.

Isus nas tom dvostrukom suprotnosti upozorava na našu sebičnost. U određenom smislu moglo bi se reći da taj bogataš nije činio ništa loše; sjajno se gostio, a to samo po sebi nije grijeh. No ne činiti ništa loše nije dosta za osobu koja želi živjeti u vjeri i u kršćanskoj ljubavi. Naime, Isus nam u evanđelju daje kao pravilo, ne samo da ne činimo drugima ono što ne bismo htjeli da drugi čine nama, nego da činimo drugima ono što bismo htjeli da oni čine nama (usp. Mt 7,12; Lk 6,31).

Postoji bitna razlika između ta dva načina izražavanja toga pravila koje je nazvano „zlatno pravilo“. Najraširenije je pravilo među ljudima ono negativno koje traži da se suzdržimo od činjenja zla. Međutim, Isusovo je pravilo pozitivno i potiče da činimo dobro.

Bogati rasipnik nije u praksi provodio to pozitivno pravilo; propuštao je činiti dobro koje je trebao činiti. Siromah je Lazar pred njegovim vratima ležao sav u čirevima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s njegova stola. No bogataš se zbog toga nije zabrinjavao, prepuštao ga je njegovoj bijedi i smatrao da njegova odgovornost nije brinuti se za siromašne.

Tako se između bogataša i Lazara stvorila velika podijeljenost; među njima nije bilo nikakvog odnosa; živjeli su odvojeni jedan od drugoga. Psi su pokazali više sažaljenja od bogataša u odnosu prema siromahu, dolazili su lizati mu čireve, dok za njega bogataš ništa nije činio.

Ta razdvojenost koju je bogataš stvorio svojim ponašanjem tijekom zemaljskog života, urodila je sličnom odvojenosti nakon smrti. Isus tu odvojenost izražava na vrlo djelotvoran način. Kada je bogataš molio Abrahama da mu se smiluje i pošalje Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mu jezik, jer se strašno mučio u plamenu pakla, Abraham mu je odgovorio: „Između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema“.

Isus nam tom prispodobom želi dati jasnu pouku: ne smijemo dopustiti da se stvori podjela između nas i siromaha, između nas i naše braće koja trpe i nemaju sredstva potrebna za život. Moramo im pozitivno ići ususret, brinuti se za njih i biti zabrinuti za njihovo dobro.

Naime, Crkva traži da budemo otvoreni za potrebe siromašnih. Od svojeg osnutka uvijek se brinula za siromašne, te je poticala ljude da se i oni brinu za njih. U naše vrijeme postoje organizacije poput Caritasa koje se nastoje pobrinuti za potrebe siromašnih, migranata, izbjeglica i prognanika, te za ljude u teškoćama. Njihovi članovi idu i u daleke zemlje kako bi tamo odnijeli hranu, odjeću i lijekove. Na taj način ta milosrdna ljubav među kršćanima te zemlje i ljudi koji dolaze iz dalekih zemalja uspostavlja odnose bratstva.

Svi mi kršćani snažno smo potaknuti velikodušno sudjelovati u tim pothvatima. Brinuti o braći kojima je potrebna naša pomoć, bitna je stvar našeg kršćanskog života. Inače se između nas i njih stvara odvojenost koja za nas postaje osuda, kao u slučaju bogatog izjelice. Ako drugima ne budemo činili ono što hoćemo da oni čine nama, sami ćemo se osuditi.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije izražava Božju osudu bogatih koji žive raskošno, u obilju i ne brinu se za bijedu drugih. Prorok Amos kaže: „Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na Samarijskoj gori!“ Nemamo pravo biti bezbrižni i zaboraviti siromaštvo mnoge naše braće.

Prorok dodaje: „Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare“. To je grijeh bogatih. Dakle, Bog im po Amosu prorokuje izgnanstvo i kraj njihovog bezbrižnog života.

Zaključak prispodobe iz evanđelja sutrašnje liturgije pokazuje kako je potrebno dobro slušati Božju riječ koja nas potiče pomagati siromašnima. Bogataš iz pakla moli Abrahama da pošalje Lazara u kuću njegova oca, da petero njegove braće upozori kako bi ih spasio od iste sudbine muka. No Abraham odgovara: „Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!“

No bogataš je bio uporan: „O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se“. Bogataš misli da ako budu vidjeli veliko čudo, obratit će se, promijenit će ponašanje i krenuti pravim smjerom.

No Abraham je odgovorio: „Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane“. Čuda, koja bi bila određena senzacija, ne bi uspjela obratiti ljude, ako nisu bili pažljivi prema Božjoj riječi. Naime, u tom slučaju ona u osobama izazivaju samo iznenađenje i divljenje, ali ne i njihovo obraćenje.

Da bi se obratili, potrebno je slušati Božju riječ Staroga i Novoga zavjeta. Treba slušati riječ Isusa koji poziva na obraćenje, te je osobito potrebno slušati tu prispodobu u kojoj snažno pokazuje da moramo biti puni ljubavi, odbaciti svoju spontanu sebičnost i brinuti se za druge, posebno za najpotrebitije. Za njih moramo biti zabrinuti, ne samo osjećajno, nego na način koji će se pretvoriti u djelotvornu pomoć.

Drugo je čitanje sutrašnje liturgije općenit poziv na vjeran i velikodušan kršćanski život. Pavao kaže Timoteju da izbjegava zlo i teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću i krotkošću. Sve su te stvari na putu dobra.

Da bismo i dalje išli tim smjerom, moramo biti dobar boj vjere, biti spremni dati svjedočanstvo vjere, kao što je učinio Isus koji je dao najveće svjedočanstvo pred Poncijem Pilatom. Dakle, tako ćemo neokaljano i besprijekorno sačuvati Gospodinovu zapovijed koja traži da ljubimo jedni druge kao što je On ljubio nas, to jest sve do žrtve vlastitog života.

Tako ćemo na dan suda moći biti mirni i nećemo se trebati bojati. Dakle, Gospodin Isus koji će se taj dan očitovati, pozvat će nas riječima druge evanđeoske prispodobe: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“ (Mt 25,34).

Misao o sudu također može biti korisna kako bi probudila u nama velikodušnost. No još je djelotvornija kontemplacija Isusove ljubavi, koji nas želi ispuniti i preobraziti, te kroz nas malo po malo preobraziti svijet u kojem živimo.