O 350. obljetnici Sveučilišta u Zagrebu

Marito Mihovi Letica - Zagreb

ʺNabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. A onda zaori u trubu! […] Tu pedesetu godinu proglasite svetom! […] Ta pedesetogodišnjica neka vam je jubilejska godina: nemojte sijati, nemojte žeti što samo od sebe uzraste niti berite grožđe s neobrezane loze. Jer jubilej vam mora biti svet!ʺ

Citirani se ulomci nalaze u starozavjetnoj knjizi ʺLevitski zakonikʺ (Lev 25,8-12), iz koje kao dar i zadatak prosijevaju pravovjernim Židovima riječi što ih Jahve reče Mojsiju na Sinajskome brdu te mu, prethodno ga izabravši vjerskim vođom i prenositeljem Zakona, zapovjedi da ih prenese Izraelcima. Riječ ʺjubilejʺ, vrijedi podsjetiti, dospijeva od hebrejskoga ʺjōḇēlʺ u značenju ʹovnujski rogʹ, kojim u starom Izraelu oglašavahu jubilejske, pedesete godine.

Ako dvije pomnožene sedmice sadržane u broju 50 usedmerostručimo dobit ćemo broj 350 koji je umnožak 7·7·7 (ne striktno matematički, nego u simboličkom, biblijskom smislu). Na treću potenciju uzdignut broj sedam, kojega simbolika je česta i snažna u judejsko-kršćanskoj tradiciji (ali i izvan nje), sedam svojih pedesetica – 350. rođendan – slavi Sveučilište u Zagrebu. Jubileji u posve određenome pogledu pridolaze kao potvrde smisla, a njihova svečana obilježavanja imamo razumijevati svojevrsnim izvedbama sjećanja. Sjećanja u službi budućnosti. Jer na jubileje ili velike obljetnice valja gledati višeaspektno: pogledom koji se osvrće na korisnim iskustvima ispunjenu prošlost, primjereno odgovara na zahtjeve i izazove sadašnjega trenutka te nošen vjerom i nadom ujedno smjera prema perspektivama koje se prostiru iza nedoglednih horizonata budućnosti.

Treba istaknuti da je povijest Sveučilišta u Zagrebu neodvojiva od Isusovačkoga reda. Naime, isusovačka akademija u Zagrebu počela je djelovati 1632. godine, kada je imenovan prvi profesor teologije. Studij filozofije započeo je s radom tri desetljeća potom, 1662., ne imajući u početku status i povlastice javne visokoškolske ustanove. Stoga su se veliki prepozit i kanonik zagrebačkoga Kaptola Nikola Dijanešević te rektor zagrebačkoga isusovačkoga kolegija pater Filip Kaušić obratili rimskomu caru i ugarsko-hrvatskomu kralju Leopoldu I. molbom da isusovačkoj akademiji u Zagrebu dodijeli prava i povlastice koje imaju druge akademije, posebice u ugarskim i nasljednim zemljama. Car je udovoljio molbi izdavši ʺPrivilegijʺ. Učinio je to u Ebersdorffu 23. rujna 1669., koji nadnevak obilježavamo i slavimo kao rođendan Sveučilišta u Zagrebu. Prošlo je od tada tri i pol stoljeća.

U uvodnome tekstu ʺKratka povijest zagrebačkog Sveučilištaʺ, objavljenomu 1979. u monografiji ʺSveučilište u Zagrebuʺ, pravnik i povjesničar prava Hodimir Sirotković napisao je:

ʺTaj se datum obilježava kao početak javne visokoškolske nastave u Zagrebu, jer od toga dana Filozofski studij pri zagrebačkoj Glavnoj gimnaziji počinje i formalno-pravno živjeti kao ʹNeoacademia Zagrabiensisʹ, kao javnopravna visokoškolska ustanova. Međutim, nastavni kadar ostao je i dalje isključivo isusovački, a nastavni planovi i programi izrađeni su po uzoru na nastavne planove i programe drugih isusovačkih akademija u zemljama austrijskog provincijalata.ʺ Hodimir Sirotković nastavlja objašnjavati: ʺŠto je bitni ʹsadržaj Leopoldova privilegijaʹ kojim započinje povijest visokog školstva u Zagrebu kao javnopravne institucije? Privilegijem je vladar podijelio zagrebačkoj Akademiji pravni položaj univerziteta. Dvije godine kasnije, 3. studenoga 1671. taj privilegij potvrđuje i Hrvatski sabor. Privilegij je pisan latinskim jezikom i čuva se u Arhivu Hrvatske u Zagrebu. Original se izgubio prilikom raspuštanja isusovačkog reda 1773. godine, ali je ponovno pronađen 1940. godine. / Zagrebačka Akademija ovlaštena je ovim privilegijem da svima koji ispune propisane uvjete može podijeliti akademske naslove: doktorat, licencijat, magisterij i bakalaureat. Nosioci tih naslova uživaju sve povlastice i prava koja imaju i nosioci tih naslova stečenih na drugim školama te vrste. Svjedodžbe o studiju odnosno o akademskim stupnjevima koje su zakonito stečene moraju se priznati na drugim školama i u javnim ustanovama i mogu se upotrijebiti za postizanje svjetovnih i crkvenih časti.ʺ

Car Leopold I. dopustio je osnutak Zagrebačkoga kolegija, koji njegovom poveljom stječe prava i naziv Akademije. ʺTako Kolegij dobiva sva prava i povlastice koje imaju ostale gimnazije, studiji i sveučilišta u Beču, Kölnu, Mainzu, Ingolstadtu, Pragu i Trnaviʺ, kako čitamo u knjizi ʺIsusovci i hrvatska kulturaʺ, koju su zajedno napisali Mijo Korade, Mira Aleksić i Jerko Matoš, izdavač je Hrvatski povijesni institut u Beču, godina izdanja 1993., a odgovorni urednik nedavno preminuli pater Vladimir Horvat, tadašnji pročelnik dotičnog instituta u Beču. Prisjetimo se i ovom prilikom brojnih, velikih i višestranih zasluga patra Horvata ne samo unutar Katoličke Crkve u Hrvatâ nego i u široj kulturi hrvatskoga naroda.

Nadalje, ne će biti suvišno napomenuti da je Sveučilište u Zagrebu najveća hrvatska visokoškolska ustanova i najstarija koja djeluje u kontinuitetu. Treba zbog poštovanja činjenicâ odnosno istine reći da je najstarije hrvatsko sveučilište ònō u Zadru, koje osnovano je godine 1396. kao generalno filozofsko-teološko učilište Dominikanskoga reda, ali su francuske vlasti 1811. bile ukinule to naše sveučilište pa ne može biti riječi o neprekinutome djelovanju. Zadarsko sveučilište obnovljeno je 2002. godine. Kako bi se izbjegle zabune valja kazati da je Filozofski fakultet u Zadru osnovan 1955. i bio je do 1975. dijelom Sveučilišta u Zagrebu, a potom je, do 2002., djelovao u okrilju Sveučilišta u Splitu.

I naposljetku: našemu slavljeniku, Sveučilištu u Zagrebu, koje obilježava 350. obljetnicu, slavi sedmerostruki jubilej, valja zdušno i svesrdno poželjeti još mnogo uspješnih godina i stoljeća na dobrobit naših studenata, na korist naše obrazovne, znanstvene i općekulturne zajednice te cijeloga naroda. Jer sveučilište je, kako kaže latinska sintagma, ʺAlma materʺ, majka hraniteljica koja nam obilatu donosi duhovnu hranu.