Razmišljanje uz 15. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje je sutrašnje liturgije vrlo važno, jer nam pokazuje kako moramo shvatiti milosrdnu ljubav i ljubiti bližnjega. Isusu se predstavlja pismoznanac koji ga želi iskušati temeljnim pitanjem: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Kasnije će Isus njega kušati, potičući ga da promijeni svoj mentalitet pismoznanca.

U odgovoru Isus počinje ispitivanjem pismoznanca. Sigurno zna što piše u zakonu i zato ga Isus pita: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ Sugovornik daje izvrstan odgovor koji je u skladu s Isusovim naukom: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Isus prihvati i reče: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš“.

No pismoznanac, želeći opravdati svoje pitanje, postavlja mu i drugo: „A tko je moj bližnji?“ Želi znati kako treba tumačiti zapovijed ljubavi prema bližnjemu; pita Isusa da pojasni granice te ljubavi.

Po sebi, nisu sve osobe naš bližnji. Naime, riječ „bližnji“ pokazuje na onoga tko je vrlo blizu; oni daleki nisu naš bližnji. Dakle, do koje točke moramo ići u shvaćanju osoba kao svojih bližnjih? Je li dosta ljubiti osobe iz svoje obitelji? Ili treba ljubiti i one iz vlastitoga mjesta i naroda? Što se tiče židovskog mentaliteta, ne može se ići dalje od te točke. U svakom slučaju pismoznanac bi htio da Isus pokaže granicu.

Isus ne odgovara izravno na to pitanje, govoreći na primjer: Tvoj bližnji je do te granice, a nakon toga druge osobe nisu više tvoj bližnji i ne trebaš se za njih zanimati. Međutim, Isus je ispripovjedio vrlo znakovitu prispodobu.

„Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon…“. Tu Isus govori jednostavno o „nekom čovjeku“; ne govori točno je li Židov, Samarijanac, ili poganin; ne kaže koje je njegovo mišljenje, uvjerenje i tako dalje. O toj osobi znamo samo da je „čovjek“.

Taj čovjek ide iz Jeruzalema u Jerihon i upadne među razbojnike koji ga svukoše i izraniše, pa odoše, ostavivši ga polumrtva. Radi se o čovjeku koji se nalazi u krajnjoj potrebi. To je sve što znamo o njemu.

Neki svećenik silazio tim putom, kad ga vidje, zaobiđe ga. Isus ne tumači razloge ponašanja toga svećenika. Vjerojatno nije htio imati dodir s krvlju ranjenika ili mrtvaca, jer bi ga to učinilo nedostojnim za izvršavanje službe bogoštovlja. U svakom slučaju, on ga zaobiđe.

I jedan je levit silazio tim putom, vidje tog čovjeka, no zaobiđe ga. Svećenik i levit dvije su osobe koje imaju posebno mjesto u izabranom narodu i njihovo bi ponašanje po sebi moralo biti primjerno, no obojica su zanemarila tog nesretnika.

Potom je, putujući, onuda prolazio neki Samarijanac. Samarijanci su osobe koje Židovi preziru. U Knjizi Sirahovoj nalazi se vrlo grub odlomak u kojem je samarijanski narod nazvan „ludi puk“ (Sir 50,26). Taj Samarijanac, putujući, vidje ranjenog čovjeka i dirne ga njegova situacija. Vidio je njegovu potrebu i trpljenje, postao je svjestan da mu je potrebna pomoć i sažalio se nad njim. Važna je stvar sažaliti se, biti otvoren za potrebe i trpljenja drugih.

U evanđelju nam je Isus primjer suosjećanja. Izrazi „sažaliti se, suosjećati, biti dirnut“, Njemu su više puta pridavani. Isus se sažalio nad mnoštvom; nad udovicom u Nainu, nad gubavcem, nad slijepima... Radi se o Njegovom temeljnom ponašanju.

Suosjećanje Samarijanca ne ostaje sterilno. Približava se siromašnom nesretniku, povezuje mu rane, stavlja ga na svoje živinče… To znači da on ide pješke, pored ranjenika i da se ponaša kao sluga. Potom ga odvede u gostinjac i pobrine se za njega. Povjerava ga gostioničaru kojemu obećava da će se vratiti i platiti eventualne troškove. Radi se o prekrasnom ponašanju ljudske solidarnosti.

Na kraju Isus pita pismoznanca: „Što ti se čini koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ Tako je Isus okrenuo početno pitanje koje je postavio pismoznanac. Umjesto da pita treba li tog ranjenog čovjeka smatrati bližnjim, On pita: „Tko mu je od ove trojice bio bližnji?“ Isus nas potiče da budemo bližnji potrebitima, da prema njima imamo velikodušno ponašanje solidarnosti.

Pismoznanac jasno odgovara: „Onaj koji mu iskaza milosrđe“. Dakle, Isus je zaključio: „Idi pa i ti čini tako!“

Tako je Isus htio potaknuti pismoznanca na obraćenje. I nama je iznad svega potrebno obraćenje mentaliteta; odreći se predrasuda, izbjegavati podjele, ne diskriminirati, nego biti otvoreni svim ljudima koji su nam blizu i koji su potrebiti. Moramo im pomoći, čineći za njih sve što je u našim mogućnostima.

Prvo nam čitanje želi pomoći shvatiti da je taj nauk vrlo jasan. Stoga ne smijemo ići do na kraj svijeta kako bismo pronašli tumačenje. Radi se o konkretnoj i očitoj stvarnosti koja se nalazi u našem srcu i na našim usnama, sve dok je ne počnemo prakticirati.

Isusov je nauk onaj o univerzalnoj i bezgraničnoj ljubavi. Stoga moramo ukloniti sve prepreke i predrasude koje su među osobama, te postati bližnji svima.

Drugo nam čitanje pokazuje da je temelj te univerzalne ljubavi koju nas je Isus naučio, činjenica da je On Riječ Božja koja je stvorila čitav svemir. Sveti Pavao ističe: „Ta u Njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, sve je po Njemu i za Njega stvoreno“. U stvaranju Riječ ne stavlja podjele, nego daje svim stvarima i svim ljudima bit, život i sreću.

Nakon što se čovječanstvo podijelilo zbog grijeha, Riječ Božja je postala čovjekom kako bi pomirila cijeli svijet s Bogom, izmirujući krvlju svojeg križa stvari koje su na zemlji i na nebu. Radi se o univerzalnom pomirenju. Dimenzije Isusovog djela nadilaze svaku granicu.

Zato i od nas traži da imamo otvoreno srce za sve. Isus koji je svuda prisutan kao Sin Božji i koji je sve spasio, traži da mu pomognemo kako bi njegova milost stigla svim ljudima, s velikom velikodušnošću, ostajući ujedinjeni s Njim i dopuštajući da nas vodi Njegova milosrdna ljubav.