O uzornim svjedocima vjere, apostolima Petru i Pavlu, u povodu njihove svetkovine

Marito Mihovil Letica - Zagreb

ʺKad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: ʹŠto govore ljudi, tko je Sin Čovječji?ʹ Oni rekoše: ʹJedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.ʹ Kaže im: ʹA vi, što vi kažete, tko sam ja?ʹ Šimun Petar prihvati i reče: ʹTi si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.ʹ Nato Isus reče njemu: ʹBlago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.ʹʺ (Mt 16, 13-18)

Katolička predaja na tim Isusovim riječima, koje smo citirali iz ʺEvanđelja po Matejuʺ, temelji nauk da Petrovi nasljednici dobivaju u nasljedstvo njegov primat. Petar je na posve osobit način prvi papa. Isus mu je povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga, pri čemu valja reći da nas slika ključeva kraljevstva prisjeća na vlast koja se u židovstvu zasnivala na tumačenju Mojsijeva Zakona, a u novozavjetnim spisima izrasta – kao iz svojega osobitog i osobnog temelja – iz prepoznavanja i priznavanja Isusa Krista kao Sina Božjega.

Petar, jednostavni i temperamentni galilejski ribar, bijaše čovjek vjerodostojne ljubavi i vjerničkoga žara, ali ponekad nedozrele vjere. Sposobnost kajanja za vlastite slabosti i grijehe bili su, između ostaloga, njegova osobita snaga. Jednoga dana, dok je ribario zajedno s bratom Andrijom, priđe im Isus i reče: ʺHajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!ʺ (Mt 4,19). O Petrovu apostolskom djelovanju govore ponajviše ʺDjela apostolskaʺ gdje čitamo da se nakon prvih Duhova, kada je Duh Sveti sišao nad apostole, svesrdno dao u propovijedanje, obraćao je pristižuće mnoštvo, pomagao bolesnima i nemoćnima. Zbog toga su ga bacili u tamnicu, odakle će biti čudesno izbavljen anđeoskom pomoću. Potom je Petar boravio u Antiohiji, nakon toga u Rimu gdje će postati prvim biskupom.

U Rimu su Petra optužili da je bacio uroke na jednu od carevih ljubavnica. Petrovi kršćanski sljedbenici nagovore ga da pobjegne iz grada. Udaljavajući se od Rima, kako govori nekanonska predaja, susretne na Apijskome putu Isusa Krista. Ukaže mu se, a Petar ga upita: ʺQuo vadis, Domine?ʺ, tj. ʺKamo ćeš, Gospodine?ʺ, na što mu Isus odgovori: ʺIdem u Rim, da me opet razapnu!ʺ, ili na latinskome: ʺVenio Romam iterum crucifigi!ʺ Petar, koji je prije Isusove muke, smrti i uskrsnuća bio zanijekao da ga poznaje – shvatî ponovni susret s Isusom kao znak Božje volje. Vratî se u Rim, gdje ga uhite i osude na smrt. Smatrajući se nedostojnim umrijeti na križu onako kako je umro njegov učitelj Isus Krist, zaiska od svojih mučitelja da križ okrenu naopako. Tako je i bilo. Sv. Petar umro je mučeničkom smrću oko 64. godine, u vrijeme najvećih Neronovih progona kršćana.

Patristički teolog i filozof sv. Augustin, koji je živio u 4. i 5. stoljeću, pozivao je vjernike da štuju sv. Petra, uz njega i sv. Pavla, dvojicu apostola koje s dobrim povijesnim i pastoralnim razlozima razmatramo zajedno. Citiramo Augustinove riječi:

ʺJedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostolâ. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.ʺ

Umnogome drukčiji od Petrova bijaše životni put Pavlov. Rodio se u gradu Tarzu, u današnjoj Turskoj, u tadašnjemu Rimskom Carstvu. Zvao se Savao, bio je student Talmuda i helenistički obrazovan Židov, a izučio je i zanat izrađivača šatora. Kao revni čuvar židovske religije, progonio je kršćane, bacao ih u tamnice i osuđivao na smrt, a bio je prisutan i kod ubojstva prvomučenika sv. Stjepana.

ʺDjela apostolskaʺ nam svjedoče da kad je jednom prilikom Savao krenuo u Damask uhititi neke kršćane, doživio je susret s Isusom. Sv Luka u ʺDjelima apostolskimʺ zapisao je Pavlove riječi o vlastitom obraćenju:

ʺDok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ʹSavle, Savle, zašto me progoniš?ʹ Ja odgovorih: ʹTko si, Gospodine?ʹ Reče mi: ʹJa sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.ʹ Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše. Rekoh nato: ʹŠto mi je činiti, Gospodine?ʹ Gospodin će mi: ʹUstani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.ʹ Kako od sjaja one svjetlosti obnevidjeh, pratioci me povedoše za ruku te stigoh u Damask.ʺ (Dj 22, 6-11)

Ananija, ʺčovjek po Zakonu pobožan i na dobru glasu u Židova ondje nastanjenihʺ, kako nadalje čitamo u ʺDjelima apostolskimʺ, reče Pavlu, tada još Savlu:

ʺʹSavle, brate, progledaj!ʹ I ja se u taj čas zagledah u nj. A on će: ʹBog otaca naših predodredi te da upoznaš volju njegovu, da vidiš Pravednika i čuješ glas iz usta njegovih jer bit ćeš mu pred svim ljudima svjedokom onoga što si vidio i čuo. I što sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje, prizivljući ime njegovo!ʹʺ (Dj 22, 13-16)

Savlu s očiju padoše ljuske, prigrlio je Isusa Krista i stao po sinagogama propovijedati da je Isus Sin Božji. Poslije je promijenio ime u Pavao, grčki ʺPaúlosʺ, što znači ʹmalen, neznatanʹ, otklanjajući se od prvotnoga imena Savao, hebrejski ʺŠaulʺ, u značenju ʹvelikʹ, ʹzahtjevanʹ.

Naposljetku bismo mogli reći da je kod apostolâ Petra i Pavla riječ o osobitom kršćanskom jedinstvu u individualnim različitostima: Petar bijaše neuki ribar, od početka Isusov suputnik, kojemu je Duh Sveti učinio čudo davši mu da nadiđe vlastite mogućnosti – a Pavao bijaše učen teolog i talentiran pisac, isprva predani progonitelj Kristovih sljedbenika. Petar je propovijedao Židovima, vidjevši kršćanstvo kao ekskluzivnu religiju obraćenih Židova, izabranoga ili, bolje rečeno, prvoizabranoga Božjeg naroda – a Pavao je, imajući pred očima inkluzivni, kulturno otvoreni dinamični svijet, postao najveći kršćanski misionar u povijesti, apostol pogana u onodobnoj Europi. Apostol Petar i apostol Pavao imali su različite životne putove, različito iskustvo, različite karaktere i poglede na vlastito poslanje – ali obojica bijahu obilježeni kršćanskom poniznošću i spremnošću na zauzetno apostolsko služenje. U neraskidivo jedinstvo povezivala ih je gorljiva ljubav prema Isusu Kristu i spremnost na žrtvu za slavu Njegova Imena.