Traži

Vatican News
Grad Dubrovnik, Republika Hrvatska Grad Dubrovnik, Republika Hrvatska 

O službenom proglašenju Dubrovnika dijelom srpskoga kulturnog prostora

ʺKao što kulturni prostor naroda nam hrvatskoga izlazi izvan granica Republike Hrvatske te se proteže i na okolna područja gdje žive Hrvati, tako i našim susjedima Srbima trebamo priznati kulturni prostor izvan njihove matične domovine, pa time i u Hrvatskoj. Ali nije jasno na što naši susjedi misle kada kažu da se na svim tim područjima treba voditi ʺjedinstvena kulturna i obrazovna politikaʺ

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Ministar kulture i informiranja Republike Srbije te ministrica prosvjete i kulture Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, Vladan Vukosavljević i Natalija Trivić, potpisali su u Sremskim Karlovcima dana 4. ožujka 2019. ʺPovelju o srpskom kulturnom prostoruʺ. Vladan Vukosavljević istaknuo je da srpski se kulturni prostor rasprostire ʺod Hilandara, preko Skopja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima…ʺ, gdje god, kako je rekao, živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi te da će se svuda moći provoditi ʺjedinstvena kulturna i obrazovna politikaʺ.

Te bismo ciljeve i zahtjeve načelno mogli prihvatiti kao utemeljene i razložne. Doista, kao što kulturni prostor naroda nam hrvatskoga izlazi izvan granica Republike Hrvatske te se proteže i na okolna područja gdje žive Hrvati – bilo da su konstitutivni narod kao u Bosni i Hercegovini ili su nacionalna manjina kao primjerice u Austriji i Srbiji – tako i našim susjedima Srbima trebamo priznati kulturni prostor izvan njihove matične domovine, pa time i u Hrvatskoj. Ali nije jasno na što naši susjedi misle kada kažu da se na svim tim područjima treba voditi ʺjedinstvena kulturna i obrazovna politikaʺ.

Valja bez krzmanja reći da su Hrvati posebno osjetljivi na srpsko prisvajanje Dubrovnika jer taj grad, nekoć republika – nije niti je ikada bio dio srpskoga kulturnog prostora. Tu povijesnu datost i nedvojbenu činjenicu ne mogu obeskrijepiti ni u Srbiji tiskane knjige i edicije u kojima kao srpski književnici bivaju prikazivani Marin Držić, Dominko Zlatarić, Ivan Gundulić i ini stari hrvatski pisci iz Dubrovnika, ni izjava bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića kako je isusovac Ruđer Bošković ʺSrbin katoličke vjereʺ, ni još skandaloznija okolnost da se u školama u Srbiji poučava mitologija prema kojoj je Dubrovnik ʺpovijesni srpski prostorʺ (također Split, Šibenik, Zadar, Osijek, Vukovar i drugi hrvatski gradovi i krajevi).

Često se u Srbiji može čuti, u rasponu od učenih akademika do neuke čeljadi, da se ʺnikada ni jedan stari Dubrovčanin nije smatrao Hrvatomʺ. Nemoguće je u ovom radijskom prilogu spomenuti sve činjenično potkrijepljene argumente koji opovrgavaju tu ideološkim svesrpskim imaginarijem narinutu neistinu, pa ću se zadržati samo na nekima. Nikola Nalješković, pjesnik i dramatik iz 16. stoljeća, pisao je poslanice dvama pjesnicima s otoka Hvara, Petru Hektoroviću i Hortenziju Bartučeviću, izjašnjavajući se pritom Hrvatom. Poslanice je Nalješković pisao i korčulanskomu pjesniku Ivanu Vidaliju, koji mu je otpovrnuo: ʺČasti izabrana, Niko, hvala velika / hrvatskoga dika i slava jezika.ʺ Nadalje, petrarkistički pjesnik Dominko Zlatarić, također Dubrovčanin, objavio je 1597. knjigu prijevoda Sofoklove ʺElektreʺ i drugih djela klasične starine. Knjigu je posvetio Međimurcu grofu Jurju Zrinskomu, a na naslovnici čitamo: ʺIz većje tuđieh jeziká ù Harvackij izloženeʺ. Zatim Marko Bruerović (alias Marc Bruère Desrivaux), koji se zbog očeve diplomatske službe doselio u Dubrovnik 1772. i posve udomaćio, pohrvatio, jednoga je uglednog Dubrovčanina prekorio: ʺ... slavne bi se lako odrekao hrvatske starineʺ. Izlišno je dalje navoditi primjere, nego se čini prikladnim citirati rečenice što ih je pred kraj 19. stoljeća napisao don Mihovil Pavlinović, svećenik, političar i književnik, rodom iz Podgore u Makarskome primorju, jedan od prvaka hrvatskoga preporoda u Dalmaciji:

ʺKad je koji dubrovački spisatelj htio bistro označiti jezik svoj i narod kojemu pripada, nazvao ga je uvijek ʹhrvatskimʹ, kako je više spomenuto. Tako učiniše ne samo Nalješković i Bruerović nego i drugi Dubrovčani. Dosta je još napomenuti i Šiška Đorđića, a osobito slavnoga ravnatelja Padovanskoga sveučilišta, Dinka Zlatarića. Ovaj izučeni muž, nešto suvremenjak Gundulića, zove, pišuć štokavski, izriečno i opetovano svoj jezik hrvatskim. On kaže na primjer da je neke sastavke (navađam njegov pravopis) ʹiz vechie tugieh jezika u Arvackijʹ preveo; pa opet, da se je stavio učinit ʹArvacku Garkinju Elektru Sofoklovuʹ – Dubrovački spisatelji dapače višekrat kažu jednostavno, da pišu ʹdubrovačkim jezikomʹ. Ali da je tko svoj jezik ʹsrbskimʹ nazvao, izvan nekih živućih šarenjaka, čekamo još dokaza.ʺ To je don Mihovil Pavlinović napisao u djelu ʺMisao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji: od godine 1848. do godine 1882.ʺ, Zadar, brzotiskom ʺNarodnoga listaʺ, 1882.

Stari Dubrovčani često svoj jezik nazivahu i ʺslovinskiʺ, ʺilirskiʺ, ʺnaškiʺ – ali nigdar ʺsrpskiʺ. Zanimljiv je u tome pogledu jedan dubrovački dokument u kojem piše da su se u tome gradu trgovački dokumenti sa Srbijom prepisivali i prevodili ʺsa srpskoga jezika u naš ilirskiʺ ili, kako stoji u izvorniku, ʺex lingua serviana in hanc nostram illyricamʺ, što nedvojbeno pokazuje da su srpski jezik (ʺlingua servianaʺ) i ilirski (ʺlingua illyricaʺ) odnosno hrvatski – dva različita jezika.

A o tobožnjoj povezanosti Srbâ s dubrovačkom književnošću sve je u dvije rečenice kazao srpski književni povjesničar i kritičar Jovan Skerlić, za kojega nipošto ne bismo mogli reći da bijaše naklonjen Hrvatima. Tako je Skerlić u djelu ʺIstorija srpske književnostiʺ iz 1914. pravo i pošteno napisao sljedeće: ʺDalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. [...] Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srbâ se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.ʺ

Završavamo ekumenski, držeći Srbe, pravoslavne vjernike, našom istočnom braćom u Kristu. Od jedinstvenoga kulturnog prostora te komunističkoga ideološkog bratstva i jedinstva – možemo zadržati i trebamo promicati samo kršćansko bratstvo. Citiram don Mihovila Pavlinovića, koji ne imaše nikakvih predrasuda ni prema Srbima kao narodu ni prema pripadnicima pravoslavne vjere. Uostalom, poznato je don Mijino prijateljstvo, pače i pobratimstvo, s pravoslavnim svećenikom i pjesnikom, popom Jovanom Sundečićem, s kojim je poduzimao ekumenska putovanja po Bosni i drugamo, pa su tako zajedno dospjeli i u Beograd. U pismu pak Stipanu Ivićeviću, pravniku i političaru, don Mihovil Pavlinović uz ostalo kaže:

ʺPrijatelju, i djeca znadu da je Dalmacija kolijevka hrvatskoj državi i matica hrvatskom narodu. Pridošlo je Srba i mi ih primamo i priznajemo kao braću, i sve što imamo to s njima dijelimo. Ali zemlja, narod, država, to se za žive glave ne dijeli. Manjina valja da se prisloni uz većinu. To je ustavno, to je slobodoumno.ʺ 

Ovdje poslušajte prilog: O službenom proglašenju Dubrovnika dijelom srpskoga kulturnog prostora
24 ožujka 2019, 15:41