Osvrt na knjigu Stjepana Kušara "Vjera - Bog - Crkva: Uvid u teološku misao Josipa Turčinovića"

Marito Mihovil Letica - Zagreb

ʺU najtežim pitanjima koja su nam nametali suvremeno društvo i tokovi postkoncilske Crkve, Turčinović je umio – tihim glasom i odmjerenim riječima, a kad je trebalo rukopisom isklesanim kao u klesara – predložiti takve zaključke i rješenja iza kojih smo mogli stati dostojno i odgovorno. Bio je živo uvjeren u poslanje teologije i teologa za dobro suvremene Crkve u suvremenom društvu, kojoj odgovornosti nikad nije mogao, a ni htio pobjećiʺ, napisao je prof. dr. Bonaventura Duda, a potom je o svojem kolegi prof. dr. Josipu Turčinoviću zabilježio i ovo: ʺOn je bio duboko uvjeren da teološka djelatnost po svojoj naravi zahtijeva da bude priopćena što širem optjecaju u Crkvi i u društvu svojeg povijesnog trenutka.ʺ

Te su rečenice istaknute na ovitku knjige naslovljene ʺVjera – Bog – Crkvaʺ a podnaslovljene ʺUvid u teološku misao Josipa Turčinovićaʺ, koju je 2018. o svojoj 50. obljetnici kao prigodno izdanje objavila Kršćanska sadašnjost. Autor je prof. dr. Stjepan Kušar s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

Na početku knjige kao moto čitamo misao Josipa Turčinovića: ʺTeologija nije mišljenje o riječima nego o stvarnostima.ʺ To stajalište, koje bismo mogli nazvati realističkim, nasuprot nekakvu nominalističkom, hoće reći da Bog nije ʺprazan zvukʺ (lat. ʺflatus vocisʺ), nego je Bog najstvarnija stvarnost, jedini za kojega se doista i zapravo može reći da postoji, da jest. Filozofi bi rekli da je samo i jedino Bog samodostatni, apsolutni bitak, čista mogućnost ili možnost i ujedno čista zbiljnost, najstvarnija stvarnost. Bog je čisti čin i čista zbiljnost, latinski ʺactus purusʺ. Za bibličare je Bog onaj koji Mojsiju reče ʺJa sam koji jesamʺ (Knjiga Izlaska 3,14) ili hebrejski ʺehjeh ašer ehjehʺ.

Knjiga o teološkoj misli Josipa Turčinovića obaseže 230 stranica i sastoji se od tri dijela: ʺVjera i teologijaʺ, ʺEklezijalna situiranost Turčinovićeve teologijeʺ i ʺOtajstvo trojedinog Bogaʺ. U prva dva dijela naslovi poglavlja izraženi su pitanjima: ʺVjerovati – što je to?ʺ, ʺTeologija – što ona ima s vjerom?ʺ, ʺKoga Crkva naviješta?ʺ, ʺKomu Crkva naviješta?ʺ, ʺČemu Crkva?ʺ, ʺEkumenizam?ʺ, ʺCrkva i svijet?ʺ. U trećemu dijelu, koji je rekonstrukcija Turčinovićevih predavanja, riječ je o metodološkome pristupu teologiji, o Bogu u Starome zavjetu, o novozavjetnoj objavi Presvetoga Trojstva te o Presvetome Trojstvu u crkvenome naučavanju i u teologiji.

U poglavlju koje objašnjava značenje glagola ʺvjerovatiʺ Kušar citira Turčinovićeve misli: ʺLjubav je na djelu prekoračenje onoga u čemu smo, a kormilo ili svjetlo ili jamstvo da se nekud ide jest postojana nada. To je gledanje ploda prije negoli je ostvaren. Vjerovati da je plod ostvariv i biti tako usmjeren.ʺ Tu se budi u Turčinovića pitanje koje u sebi nosi poziv na djelovanje; u tom pogledu on piše: ʺKoje svjetlo bismo imali da nema […] Isusa? Otkud bismo znali da vrijedi i da je božansko ovo: mučiti se da budemo veći od zla, vjerovati da ima smisla ne pobjeći, biti uz čovjeka i biti sa sobom, vjeran Božjoj riječi pa što god koštalo, jer se samo tako ulaže u život?ʺ Stjepan Kušar, primjećuje i ističe, razlaže i objašnjava:

ʺSlušanje i razlučivanje, čuđenje, nada i djelovanje isprepliću se u Turčinovićevu poimanju vjere; za nju je mjerodavan lik Isusa Krista i Boga, onaj kojeg Isus naziva Ocem i čiju vladavinu on naviješta te ju u svojoj osobi i u znakovima uprisutnjuje. ʹVjerujem Isusu njegova Bogaʹ – možda bi to mogla biti kratka formula Turčinovićeve kršćanske vjere. To zahtijeva da bude promišljeno i uvijek iznova izrečeno. / Vjerovati, dakle – što? komu? u koga? / – što? da je Bogu glavni interes čovjek i da je to pokazao u Isusu Kristu; / – komu? Isusu Kristu i njegovoj Radosnoj vijesti, Evanđelju u kojem je on i navjestitelj i navještaj; / – u koga? U Boga tako da čovjek oslanjajući se na njega svom težinom svoje egzistencije u nj stavi sve svoje pouzdanje. / O tome svjedoči Crkva, za to je ona tu, u povijesti i usred svijeta sabrana u Duhu Kristovu.ʺ

O tome da se novozavjetna objava Presvetoga Trojstva odnosi na stvarnosti, a ne na riječi, te o razlikovanju vjere i teologije u mišljenju teologa Turčinovića piše Stjepan Kušar ovako:

ʺKršćanska vjera naime, gledana iz svoje novozavjetne perspektive, odnosi se na stvarnosti, a ne na riječi ili obrasce (ovi govore o stvarnosti na koju se vjera odnosi). U tom smislu vjera nije isto što i teologija; ova je specifičan način promišljanja i izricanja sadržaja vjere, specifičan govor o zbiljnostima na koje se vjera odnosi. To znači da teološki obrasci i razmišljanja nisu predmet vjere nego pokušaj da se riječima osvijetli eshatološki (posljednji i vazda važeći) događaj spasenja koji je u Isusu Kristu ozbiljen, ostvaren. (Voljeti nije isto što i traktat o ljubavi!) Stoga mjerilo vjere nije ono što mi o Bogu kažemo, nego Bog sâm, Otac i Sin i Duh Sveti, jest mjerilo vjere. Nikad nećemo moći izreći rečenicu koja bi iscrpljivala bogatstvo onoga što vjerujemo, Stvarnost u koju vjerujemo. Bît vjere se ne mijenja, mijenjaju se okolnosti njezina događanja, vjerovanja, kao i vjerničko razmišljanje o bîti vjere.ʺ

I naposljetku valja reći osnovne životopisne podatke o hrvatskome teologu, kulturnome djelatniku i nakladniku Josipu Turčinoviću. Rođen je 1933. u Svetome Petru u Šumi. Studij teologije završio je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen u Pazinu. Poslije toga je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao slavistiku i komparativnu književnost. Bio je profesor na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, potom profesor istočnoga bogoslovlja, crkveno-slavenskoga jezika i dogmatske teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Suutemeljitelj je ekumenskoga časopisa ʺPoslušni Duhuʺ, teološkoga časopisa ʺSvesci – Kršćanska sadašnjostʺ te nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost, kojoj je bio i ravnatelj. K tome je bio prvi pročelnik Instituta za teološku kulturu laika. Profesor Josip Turčinović preminuo je u Zagrebu 1990. godine.

Kao najbolji poznavatelj teološke misli te bogatog i iznimno vrijednog djela Josipa Turčinovića napisao je Stjepan Kušar ovu hvale vrijednu i izvrsnu knjigu koja bivajući svjedočanstvom jednoga vremena i sjećanjem na jednoga osobitog čovjeka govori o nenadvladivim i vječnim istinama kršćanske nam vjere.