Cerca

Vatican News
Krštenje Gospodinovo Krštenje Gospodinovo  (© Biblioteca Apostolica Vaticana )

Razmišljanje uz nedjelju Krštenja Gospodinova

Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo

Laurent Kružić - Rim

Krštenje Gospodinovo u liturgijskom kalendaru označava kraj slavlja Božića i početak vremena kroz godinu. Zanimljivo je da smo protekle nedjelje promatrali mudrace kako kleče pred novorođenim kraljem Neba i zemlje, a danas promatramo Isusovo krštenje u Jordanu, iako se nije krstio kao dijete, već kao odrastao čovjek. Uočavamo nelogičnost i ispuštanje zasigurno važnih trideset godina Gospodinova sazrijevanja u Nazaretu: mukotrpnog odricanja u Josipovoj radionici, intelektualnog rasta u Marijinoj školi, produbljivanja odnosa s Ocem nebeskim u molitvi i kontemplaciji.

Upravo zato i evanđelisti preskaču navedene etape Isusova života: one su most između Božjeg rođenja i Njegovog slobodnog pristanka na izvršenje misije, most čija se čvrstoća otkriva upravo u predanju Ocu. Odgoj i sve što je mladi Mesija naučio u okrilju svete nazaretske Obitelji, sigurna su cesta kojom On ide ususret nama ljudima. Međutim, prije prvog javnog nastupa, bio je potreban jedan značajan ispit. Isus se trebao krstiti.

Ako se krštenjem opraštaju grijesi, s pravom se postavlja pitanje što je Isusu trebalo oprostiti. Treba napomenuti kako Ivanovo krštenje i krštenje kao sakrament nisu istoznačnice, međutim Isusu je krštenje bilo potrebno da bi započeo svoju misiju. Krist nije došao isključivo kako bi propovijedao, liječio ili osnovao Crkvu. Došao je kako bi čovjeka otkupio, kako bismo bili slobodni od svakoga zla koje nas priječi da dođemo do Boga. I dok su grešnici vodom Jordana ispirali sa svoje duše grijehe cijeloga svoga života, Isus je uronio u vodu kako bi te iste grijehe preuzeo na sebe. Zato govorimo i o očišćenju vode: Gospodin je očistio vodu, čovjeka, cijeli svemir, i kasnije svojom mukom, smrću i uskrsnućem poklonio čovjeku novu ulaznicu za Nebo. Time ti i ja postajemo baštinici Vječnosti, princ i princeza Neba!

U Lukinom izvještaju krije se još jedna važna istina koju si nedovoljno posvješćujemo u sakramentalnom životu: duhovna stvarnost se otvara pred nama, ali mi trebamo željeti ući u nju. Luka lijepo opisuje kako se de facto nakon samog krštenja u Jordanu nije dogodilo ništa, dapače cijeli događaj popraćen je teološkom prepirkom dvojice rođaka. Nebo se otvorilo u trenutku kad je Isus počeo moliti. Kakva je bila ta molitva možemo samo nagađati, no Spasitelj je sigurno molio za otvorenost srca ljudi kojima je poslan. Dakle, Isus je raspakirao dar svoga krštenja, znajući da je ono Božja tajna u koju treba prodrijeti. Nije dovoljno primiti poklon, treba ga otvoriti i koristiti.

Dubina i predanje Sinovljeve molitve dotaknule su Očevo srce i ispunile Izaijin vapaj: „O da razdreš nebesa i siđeš! (Iz 63,19). Da, Bog djeluje po milosti izlivenoj u tajni Ivanovog krštenja, te otvara Nebo, no ovaj put ne na potop kao kod Noe, već da u Sinu potpuno približava duhovni svijet čovjeku i svima koji su iščekivali Kneza mira obznanjuje: „Ovo je Mesija-Pomazanik, onaj kojega ste čekali.“ Zato poimeničeni pridjev „Ljubljeni“ odzvanja izraženom intimnošću: Isus vjerno utjelovljuje i rasipno dijeli Očevu ljubav, sve do žrtvovanja vlastitog života. No, sve je to daleko od nas, ako ne otvorimo poklone Božje ljubavi i naučimo ih primijeniti u svakodnevnom životu.

Uistinu ponekad podsjećamo na ljude koji u božićnoj noći dobiju veliki poklon pod bor i ujutro jedva čekaju da ga otvore. Zatim otkrijemo kako smo dobili najnoviji laptop, koji nam je i trebao za školu ili za posao, ali onda krene kuknjava i vika po kući kako je to najnoviji laptop, koji ima brojne programe, brzi procesor, veliku memoriju, no mi ne želimo novi laptop upravo jer ima toliko mogućnosti. Kakve veze ima pregledan zaslon, ugrađena kamera, dodatni projektor i kućno kino koji se dobivaju gratis, kad treba toliko vremena i snage, pa još dvostruko strpljenja da se naučimo na njega. Pa što ima veze ako je nov i brz, bolji je onaj stari koji se stalno gasi… Nije to za nas, neka stoji u ladici…

Upravo je to slika nas vjernika u odnosu na sakramente, duhovni život, milost i brojne životne prilike koje Bog stavlja pred nas. Uvijek se vraćajući na staro, nikad ne upoznamo novo. Neprestano gledajući u grijeh, ne otkrijemo koliko je Dobro primamljivo i korisno. Živeći ustaljeni, tobože sretni život svakodnevice bez Boga, zapravo ne uspijemo shvatiti kolika nas sreća mimoilazi jer odbijamo Očev zagrljaj. O kad bismo ti i ja usmrtili svoje grijehe, ispovjedili ih i očistili se u silnoj rijeci milosti koju zovemo ispovijed, kad bismo obnovili svoju djetinju pripadnost Isusu koju smo primili na krštenju, koliki mir srca bismo osjećali i širili…

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz nedjelju Krštenja Gospodinova
12 siječnja 2019, 18:42