Traži

Lk 1, 1-4; 4, 14-21 (proglasiti godinu milosti Gospodnje) Lk 1, 1-4; 4, 14-21 (proglasiti godinu milosti Gospodnje) 

Razmišljanje uz 3. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Danas se ispunilo ovo Pismo

Laurent Kružić - Rim

Prvi mjesec građanske godine daje nam osjećaj novog početka i prilika koje tek treba ostvariti. Stvaramo planove i realizirajući ih, ugrađujemo se u živote naših bližnjih, ali i u život zajednice u kojoj živimo. Jasno, ponekad je potrebno „stati na loptu“, te promatrati sebe i druge, pitati se jesmo li na pravom mjestu i činimo li ispravne korake prema zacrtanim ciljevima.

Slične dileme i brige mučile su i stanovitog Teofila iz treće generacije kršćana. Evanđelist Luka piše biografsko-kerygmatski sažetak Isusova života, kako bi ovom vjerniku približio Učitelja kojega nikada nije upoznao. Teofil je kršten, ili je barem katekumen, i želi krenuti na duhovni put svog odnosa s Bogom, no već na početku treba mu pomoći da shvati kako je u Crkvi kod kuće, i još važnije, kako je čuo pouzdan apostolski navještaj o utjelovljenoj Božjoj Riječi. Poučenosti treba konkretna potvrda, znanju iskustvo, intelektu srce. Nemirnom srcu vjernika koji ljubi Boga potreban je navjestitelj evanđelja, klerik ili laik koji je sam prošao pustinju Duha, sposoban da druge vodi njome. Šokantno je Pavlovo pitanje: „Kako će povjerovati bez propovjednika?“, ali utješna činjenica da Gospodin Crkvi uvijek daje udove potrebne za izgrađivanje Njegovog tijela. Tako i Luka, bez obzira na napor istraživanja, od srca podastire pred nas vjernike sve što trebamo da bismo pobliže upoznali Isusa. Isus ulazi u moj život. Jesam li spreman?

Pitamo se jesu li bili spremni Galilejci onog sunčanog subotnjeg jutra kad je Isus ušao u nazaretsku sinagogu, svoju župnu crkvu, i počeo čitati Izaijino mesijansko proroštvo. Sjedeći među njima kao učitelj, a ne više samo sugrađanin kojega su dobro poznavali, još Ga nikada nisu čuli govoriti riječi koje pogađaju i pokreću svako prisutno srce. Isus nam svojim primjerom pokazuje kakav bi trebao biti navjestitelj evanđelja: prije nego izgovori bilo kakvu riječ, mora biti spreman na istinsku šutnju. Tišina pustinje iz koje se netom vratio i blizina napasti, upućuju nas na Isusove životne duhovne vježbe. Trebalo Mu je intenzivno i neposredno iskustvo Božje blizine kako bi mogao ostvarivati svoje poslanje. To nije bilo posljednje Kristovo povlačenje kako bi bio bliži Ocu, no svakako je bilo odlučujuće. Sin Božji prvi je slušatelj i savršeni vršitelj volje nebeskog Oca. Zato Isus govori: „Otac i ja jedno smo!“: njihova volja i djelovanje beziznimno su identični, no i Gospodinu je bilo nužno „vježbanje“ u tom odnosu, zbog toga evanđelist dvaput naglašava Isusovu snagu u Duhu Svetom.

Pustinja, duhovne vježbe, molitva, Duh Sveti, naučavanje… Svaki vjernik koji postaje svjedok Radosne vijesti treba uzeti u obzir ove temeljne odrednice duhovnog puta. Kako ćemo druge voditi putem kojim sami nismo prošli? Primanje i prakticiranje Božje riječi ne može biti opcija u životu svećenika, posvećenih laika ili kršćanskih roditelja, već mora biti težište kojemu se svi vraćamo. Koliko god nas centripetalne sile svijeta htjele izbaciti iz središta naših života, centrigufalna snaga Duha uvijek nas vraća prema Isusom riječima i djelima. Bog djeluje, tješi, prašta, čini čuda, uskrisuje, raduje se, poziva k sebi. Pismo Božjih obećanja ne ostaje skriveno, nego se ostvaruje. Ispunja se ovdje i sada.

Slično ispunjenje Božjih obećanja doživjeli su Izraelci nakon babilonskog ropstva. Dobivši dopuštenje za povratak u svoju zemlju, spremno su se vratili, ali radost je splasnula kada su vidjeli da od Jeruzalema nije ostao ni kamen na kamenu. Zaboravivši obećanje Onoga koji je uvijek vjeran Savezu, upali su u malodušje, i gotovo sljedećih živjeli su oko Grada mira, ne obnovivši ni zidine, ni Hram. Dvojica hrabrih i suosjećajnih vjernika svećenik Ezra i kraljev peharnik Nehemija potiču ih najprije na obnovu duha čitajući im Gospodnje riječi iz Tore, tj. prvih pet knjiga Biblije. Narod je plakao slušajući Božju poruku i vidjevši Njegovu brigu za njih. Kada je gorki plač isprao nevjeru, a Duh Svevišnjega proklamacijom riječi učvrstio klecava koljena i uzdrhtala srca, gradnja je počela. Unatoč svim otporima okolnih naroda i unutarnjim neprijateljima, zid je bio dovršen za 52 dana. Grad je bio siguran. Zar nije očit prirodni zakon: sve se najprije događa u duhovnom svijetu, a tek onda u materijalnom.

Kada otvorimo radio ili televiziju, ili se poslužimo neki drugim medijem, preplavljuju nas informacije negativnog sadržaja. One svjedoče kako je i našem svijetu potrebna istinska obnova utemeljena na sigurnosti. Sigurnost, pak, daje samo Bog. Kako će je Bog dati, ako ne preko svojih izabranika? No, gdje su Njegovi miljenici? Dolaze li tek iz babilonskog sužanjstva? Jesu li na putu? Ili su već među nama, ali ne čujemo njihove opomene i vapaje?

Prvi mjesec građanske godine daje nam osjećaj novog početka i prilika koje tek treba ostvariti. Počnimo duhovnim ulaganjem u svoje obitelji – da budu Bogu ugodne i prave domaće Crkve. Počnimo molitvom za svoje pastire – da budu sveti i Kristu potpuno predani. Počnimo okretanjem stranice evanđelja i pitanjem: „Isuse, što trebam danas činiti?“ I Bog će doći, evo Ga već kuca i govori: „ Danas se ispunilo ovo Pismo što ti još odzvanja u ušima…“ 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 3. nedjelju kroz liturgijsku godinu

 

26 siječnja 2019, 16:00