Osvrt na "Povijesni atlas Drugoga vatikanskog koncila"
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Mnogi su putevi vodili do Drugoga vatikanskog koncila. Bijaše to događaj u vremenu i događaj usmjeren na vrijeme. Usredotočen na doba sadašnje i ustremljen na ono koje ima doći. Na kršćansku sadašnjost i budućnost, dvije dimenzije što u isti se mah međusobno prožimaju i jedna od druge odmiču, razilaze se i sustižu u letu između zemaljskih horizonata i nebeskih perspektiva.
Tako i govor o Drugome vatikanskom koncilu možemo započeti na mnogo načina, iz raznih polazišta i slijedeći brojne puteve. Nije odveć važno odakle smo pošli; a više je nego važno, pače presudno, dokle smo dospjeli. Presudno je, sudbonosno i životonosno da se stjecište tih puteva zatekne na tragu samo jednoga jedinog puta, pisana velikim početnim slovom, Bogočovjeka Isusa Krista, koji za sebe reče: ʺJa sam Put i Istina i Život: / nitko ne dolazi Ocu osim po meniʺ (Iv 14,6). To čitamo u ʺEvanđelju po Ivanuʺ, koje započinje Proslovom čiji 9. redak glasi: ʺSvjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, / dođe na svijet…ʺ (Iv 1,9).
Valja reći da u evanđelista Ivana pojam ″svijet″ gdjekad označuje zemlju ili svemir, gdjekad ljudski rod, čovječanstvo, a u nekim se kontekstima odnosi na sve ljude što žive daleko od Boga, ljude koji, odrekavši se Krista, preziru njegove učenike i sljedbenike. U tome trećem smislu nerijetko se može čuti da kršćanin treba biti ″u svijetu″, ali ne ″od svijeta″.
A da bismo kao kršćani autentično bili u svijetu, koji u neprestanoj nahodi se promjeni, da bismo u tim promjenama vjerodostojno hodili Kristovim putem, potrebno je stalno posadašnjivati, vremenski kontekstualizirati, aktualizirati istine od Boga objavljene. Odlično prepoznavši potrebu posadašnjenja Crkve, proglasio je 25. siječnja 1959. papa Ivan XXIII., danas svetac, odluku o sazivanju Drugoga vatikanskog koncila.
Papa je naumio iznutra obnoviti Crkvu, osuvremeniti je u odnosu prema svijetu, osposobiti je za dijalog sa svim ljudima: prije svega je težio jedinstvu Katoličke Crkve s drugim kršćanskim Crkvama, ali također s pripadnicima nekršćanskih religija i ateistima. Ivan XXIII. stoga uvodi krilaticu ʺaggiornamentoʺ, što doslovno znači ʹpodanašnjenjeʹ odnosno posadašnjenje Crkve u svijetu. U tom je smislu biskupima rekao: ʺCrkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati. [...] Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra.ʺ Svim kršćanskim vjernicima dao je Papa izvanredno jednostavan i djelotvoran ekumenski naputak: ʺTražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas razdvaja!ʺ
Dana 11. listopada 1962. papa Ivan XXIII. otvorio je Drugi vatikanski koncil, koji će trajati do 8. prosinca 1965. Više od pola stoljeća proteklo je završetka toga po svoj prilici najvažnijeg crkvenog događaja u 20. stoljeću, koji je značajno utjecao na život naše Crkve u svijetu.
U nizu izdanja Kršćanske sadašnjosti posvećenih ovomu velebnomu prošlostoljetnom događaju, objavljena je 2018. monografija naslovljena ʺPovijesni atlas Drugoga vatikanskog koncilaʺ. Ova sadržajem bogata i podatcima iscrpna te grafički uzorno opremljena knjiga trebala bi pronaći mjesto u bibliotekama, ne samo crkvenim nego i društvenim i osobnim. Na ovitku dotičnoga izdanja čitamo:
ʺU trenutku kada naraštaj koji je iznjedrio Drugi vatikanski koncil polako uzmiče s vremenskog obzorja, ovaj Povijesni atlas, koji je priredio Alberto Melloni, ponovno se bavi koncilskim izvorima, njegovim trenutcima, problemima, obilno ih dokumentirajući povijesnim instrumentima. / Atlas koji je proizišao iz arhivskog istraživanja, izdanjâ izvorâ, monografijâ te rada članova Instituta za religijske znanosti iz Bologne, čuva dimenziju događaja Drugoga vatikanskog koncila i, brzo prihvaćen od stručnjaka, pokazuje kako se još jednom povijesno istraživanje može držati pokušajem sprječavanja da se Koncil svede na popis ispraznih citata i nevjerojatnih teoloških uravnoteživanja. / S pomoću fotografija iz toga doba, mapa, tablica, grafičkih ilustracija osmišljenih upravo za ovo izdanje, Atlas oživljuje povijesna žarišta koncilskog ʹiteraʹ, tehničke ʹfocuseʹ s obzirom na preobrazbu koncilske aule, sustave glasovanja i njezine sudionike (upravna tijela, komisije, biskupi, redovnički redovi, periti, promatrači, mediji), dokumentirajući svakidašnje odvijanje događaja iznimnog značenja.ʺ
Nekoliko riječi o priređivaču. Alberto Melloni tajnik je Instituta za religijske znanosti Ivan XXIII. iz Bologne i redoviti profesor povijesti kršćanstva na Sveučilištu u Modeni te naslovnik Katedre UNESCO-a o religijskom pluralizmu i miru na Sveučilištu u Bologni. Tajnik Melloni marno i ustrajno istražuje koncilske izvore, njegove važne trenutke, probleme, obilno ih potkrjepljujući povijesnim instrumentima.
Dospijevamo do pitanja: Je li Koncil danas, pedeset i više godina od njegova zaključivanja, zaživio i urodio plodovima? Bit će najbolje završiti citiranjem u ʺPovijesnome atlasuʺ sadržanih riječi pape Franje koji 16. travnja 2013. govoraše o Koncilu nazivajući ga djelom Duha Svetoga, pri čemu je istaknuo da se Duh Sveti opire biti udomaćen kako bi ljudi u svojoj udobnosti htjeli.
ʺŽelimo da Duh Sveti zadrijema… želimo udomaćiti Duha Svetoga. A to ne ide tako. Jer On je Bog i On je onaj vjetar koji ode i dođe, i ti ne znaš odakle i kamoʺ, upozorava papa Franjo i nadalje kaže: ʺKoncil je bio lijepo djelo Duha Svetoga. Pogledajte papu Ivana: čini se dobrim pastirom i on je bio poslušan Duhu Svetomu, te je to učinio. Ali nakon 50 godina, jesmo li učinili sve što nam je Duh Sveti rekao na Koncilu? U ovom neprestanom rastu Crkve koja je bila na Koncilu? Ne. Slavimo ovu obljetnicu, dajemo priznanje, ali tako da nas ne zasmeta. Ne želimo promjene. Štoviše, postoje glasovi koji žele ići unazad. To znači biti tvrdoglavima, to znači željeti udomaćiti Duha Svetoga, to znači postati nerazumnima i spore pameti u srcuʺ, poseže naposljetku papa Franjo za Isusovim riječima kojima je korio učenike iz Emausa jer su smetnuli sve što govorahu proroci.
