Beta verzija

Cerca

Vatican News
Vocazione_apostoli.jpg Poziv apostola 

Razmišljanje uz 15. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Svaki kršćanin ima određeno poslanje na ovom svijetu

Alan Modrić - Rim

Kršćanin, bez obzira kojoj kategoriji vjernika pripadao, bio on svećenik, redovnik ili vjernik laik, ima određeno poslanje na ovome svijetu, poslanje koje mu je posebno dano i povjereno od strane Gospodina Isusa Krista. Nitko od nas koji smo krštenjem pritjelovljeni tijelu Kristove Zaručnice Crkve nije došao na ovaj svijet, a da mu Bog već u svome naumu nije povjerio određenu službu i misiju koju onda dotična osoba treba tijekom svoga života, kao prvo i osnovno, dokučiti i spoznati, a onda kada spozna što mu je Gospodin odredio i izvršavati na način da time doprinosi većoj slavi božjoj, a ujedno i dobru i boljitku svome vlastitome, ali isto tako i onome svoga bližnjega, a dobro znamo da je svaki čovjek na ovome svijetu naš bližnji. Vjerno i založeno izvršavanje našega poslanja koje nam ga je Bog povjerio jest put do svetosti, put kojim hodočastimo prema Kraljevstvu Nebeskome, i omogućujemo i drugima da stupaju tim putem.

Odlomak Knjige proroka Amosa koji se čita na 15. nedjelju kroz godinu pokazuje nam kakva je narav kršćanskog poslanja koje dobivamo u životu. Na napade svećenika Amasje, koji svoju službu obavlja ne kao Božji, nego kraljevski službenik, i koji svoje svećeništvo izvršava samo radi zarade, ali ne i iz istinske predanosti Bogu, prorok Amos odgovara navodeći razlog svoga poslanja, a to je činjenica da ga je sam Gospodin izabrao da prorokuje i propovijeda izabranome narodu. Amos je bio jednostavni stočar i uzgajivač smokava kada je u njegov život stupio Bog i odlučio ga pozvati na proročku službu, koja nije plod Amosovih želja i osobnih ambicija, nego je plod Božje volje koja zahvaća u život jednoga jednostavnoga i skromnoga čovjeka, a preko njega i u tijek povijesti izraelskog naroda.

Koliko volja Božja, a time i poslanje koje dobivamo kao plod te volje seže daleko u vrijeme, pokazuje nam i apostol Pavao u svojoj Poslanici Efežanima. Još prije postanka svijeta Bog Otac odlučuje nas izabrati u Sinu Isusu Kristu kako bi bili sveti i bez mane pred njim. Pavao u svojoj molitvi blagoslivlje Boga Oca koji je zamislio, Krista što je otvorio put, Duha Svetoga što je ostvario djelo spasenja. Blagoslivlja Boga Oca za izabranje, što smo postali djeca božja i baštinici, „zamilovani u Isusu Kristu“. Više je nego jasno da kršćaninovo poslanje nadilazi njega samoga, njegove sitne, ovozemaljske želje, te vrijeme i prostor u kojem živi i djeluje ljudski rod.

Očeva je volja da kršćani izvršavaju poslanje koje im on povjeri, pa zbog toga njegov Jedinorođeni Sin, Gospodin Isus Krist šalje svoje učenike da propovijedaju Radosnu vijest. Evanđelje po Marku nam opisuje kako izgleda to slanje: idu u parovima, dva po dva, što pokazuje koliko je važno u izgradnji Kraljevstva Nebeskoga surađivati s drugima i djelovati kao zajednica; ne nose sa sobom ni kruha, ni torbe, ni novaca, što svjedoči njihovo uzdanje u Božju milost, ali i povjerenje u ljudsku dobrotu, koja je potaknuta tom milošću; nose samo sandale i jedan komad odjeće, čime se želi naznačiti da autentično kršćansko poslanje ne ide za izvanjskim sjajem, nego za nutarnjom duhovnom privlačnošću. Ako takvo poslanje i poruka unatoč svemu bivaju odbijeni od onih kojima su upućeni i namijenjeni, onda oni koji to odbijaju trebaju biti spremni i na neželjene posljedice takvoga odbijanja, koje nerijetko nisu nimalo ugodne.

Kakvu poruku možemo usvojiti iz misnih čitanja 15. nedjelje kroz godinu? Svatko od nas koji smo po krštenju postali Kristovi učenici imamo temeljno kršćansko poslanje, a to je svjedočiti da je Gospodin Isus Krist uskrsnuo od mrtvih, da je pobijedio smrt i zlo, i da je došao donijeti na ovaj svijet ljubav i mir. Kako će ta poruka preko nas dospijeti do drugih, to ovisi o našem ponašanju i zalaganju, ovisi o profesiji kojom se bavimo, ili životnoj dobi, tjelesnim i intelektualnim mogućnostima, itd. Uglavnom, svaki vjernik je dobio misiju na ovome svijetu i ne može odvajati tu misiju od svoga života, škole, fakulteta, radnoga mjesta, ljubavne veze, braka, obitelji, prijatelja, kolega. Ne može se biti kršćanin u Crkvi i tijekom vjerskih blagdana, a onda postajati nešto drugo tamo gdje je to doista bitno, tamo gdje se odvija bitka za spas duša, jer u tome slučaju postajemo izdajice kojima je Bog važan samo u malenome dijelu našega života, ali, u biti, ne zahvaća taj isti život u njegovim najdubljim korijenima, zato jer mu mi sami to ne dopuštamo, a Bog je previše nježan i obziran da bi se nasilno nametao. Zbog toga molimo ga da otvori vrata našega srca i duše kako bi sa što više oduševljenja svaki dan klicali njegovom imenu i slavili ga na svakome mjestu i u svakoj prigodi bilo to zgodno ili nezgodno.

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 15. nedjelju kroz liturgijsku godinu
14 srpnja 2018, 17:28