Beta verzija

Cerca

Vatican News
Hrvatski nogometni navijači slave Hrvatski nogometni navijači slave  (ANSA)

Osvrt na Dan antifašističke borbe i Dan državnosti

Slavimo ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Sutra je Dan državnosti. Prekjučer je obilježen Dan antifašističke borbe. S vikendom između njih nude se biti spojeni u četiri neradna dana, što se znatnom dijelu puka hrvatskoga čini najvažnijim. Ne želeći nijekati opravdanost takva načina shvaćanja i življenja rečenih praznika, posebice zato što dolaze na kalendarskome početku ljeta kada se odmor to većma nameće potrebom, ipak se valja upitati što ustvari obilježavamo 22. i 25. lipnja.

Na pitanje što obilježavamo i slavimo 25. lipnja, možemo podastrijeti kratak i jasan odgovor: Dan državnosti državni je blagdan kojim se prisjećamo 25. lipnja 1991. kada je Hrvatski sabor, dok se rasplamsavala velikosrpska agresija, donio ″Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske″. Do samostalne hrvatske države dovela je višestoljetna težnja naroda nam hrvatskoga za svojom državom, a naš ju je narod odjelotvorio odnosno izvojevao pobjedom u Domovinskome ratu. Stoga je Domovinski rat temelj Republike Hrvatske. Da je 1945. Hrvatska antifašističkom borbom uistinu zadobila slobodu, samostalnost i višestranačku demokraciju – ne bi se za sve to bila prisiljena boriti te izboriti na prvim slobodnim višestranačkim izborima i u Domovinskome ratu.

A što se u Hrvatskoj zbilo 22. lipnja 1941.? I na to pitanje moguće je ponuditi jasan odgovor, ali ne i kratak. Krenimo redom. Dana 22. lipnja 1941. započela je Operacija ″Barbarossa″, njemačka invazija na Sovjetski Savez, čime je Hitler prekršio sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan ″Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika″, koji su u Moskvi potpisali dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Učinili su to 23. kolovoza 1939. Osam dana potom, 1. rujna, njemačkim napadom na Poljsku, koju su nacisti i boljševici sporazumno podijelili, započeo je Drugi svjetski rat.

Još prije toga, 1938., kada je nacistička Njemačka izvela ″Anschluss″ i pripojila Austriju, mudri isusovac i dosljedni antitotalitarist Tomislav Poglajen je u isusovačkome časopisu ″Život″ napisao:

″I tu se nacijonal-socijalizam pokazao u svom pravom svjetlu: kao sistem cinika, sistem plašljivaca. Cinika, koji daju devedeset izjava da ih sa devedeset i devet drugih izigraju, koji daju potpis znajući, da se tim ni na što ne vežu, koji zadaju riječ, a u duši istodobno odlučuju, da je se ne će držati.″

Godinu dana potom, također u ″Životu″, Poglajen skida maske i komunizmu, izjednačujući ga s nacionalsocijalizmom. Pritom se služi svojevrsnim komparacijskim niveliranjem i slikovito govori o ″službi kukastog križa produženog u srp i čekić″.

Čim je Hitler 22. lipnja 1941. napao Staljina, članovi Komunističke partije Hrvatske – koja je bila poslušnička ispostava Kominterne – sastali su se u šumi Brezovica kraj Siska da bi vidjeli što im je dalje činiti.

Neotklonjivo se nadaju stanovita pitanja. Budući da je 10. travnja uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska i njemačka je vojska zaposjela njezine sjeverne dijelove – zašto hrvatski komunisti nisu digli ustanak 11. travnja ili nedugo potom, nego su čekali više od dva mjeseca? Odgovor se iskazuje ogoljelim u svojoj jasnoći – napasti naciste značilo bi sukobiti se sa saveznicima svojih ideoloških tutora i nalogodavaca, sovjetskih boljševika.

Ne samo u Hrvatskoj nego i drugdje u Europi komunisti su, iskazujući lojalnost središnjici u Moskvi, ravnodušno i pasivno prihvaćali nacističku okupaciju svojih domovina, a postajali su patrioti i ″antifašisti″ tek nakon Hitlerova napada na zemljopisno daleki Sovjetski Savez. O tome mnogo govori primjer generalnoga sekretara Francuske komunističke partije Mauricea Thoreza, koji je nakon što je Francuska 1940. ušla u rat s Njemačkom, pobjegao iz francuske vojske, po direktivi Kominterne, te je pribježište našao u ″prvoj zemlji socijalizma″, SSSR-u.

S druge strane, ne smijemo nekritički omalovažavati i ozloglašavati hrvatske antifašiste. Među njima bijaše mnogo časnih ljudi, čestitih hrvatskih domoljuba koji su ustali protiv velikih zala, fašizma i nacizma. Jedan od sudionika spomenutoga ustaničkog skupa u šumi Brezovici bio je i mladi antifašist Janko Bobetko, koji će se hrvatskim domoljubom iskazati 1971. za vrijeme Hrvatskoga proljeća, a posebice kao pobjedonosni hrvatski general u Domovinskome ratu. Treba podsjetiti da je i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman bio sudionik antifašističke borbe, kao i neki visoko pozicionirani i zaslužni osnivači Hrvatske vojske i njezini zapovjednici u Domovinskome ratu, primjerice general Martin Špegelj i admiral Sveto Letica.

Ali ònī koji su u predvečerje 22. lipnja 2018. na Trgu Republike Hrvatske zazivali krvave sablasti iz prošlosti zahtijevajući da se tom trgu vrati ime maršala Tita – nisu nikakvi antifašisti, nego neozbiljni antidemokratski kriptokomunistički totalitaristi.

Njima ništa ne znači to da je, između ostaloga, britanski list ″Daily Mail″ 7. listopada 2014. prenio podatke o vođama najsmrtonosnijih totalitarnih režima 20. stoljeća te broju njihovih žrtava. Tamo možemo vidjeti da je Mao Ce-tung poslao u smrt oko 60 milijuna ljudi, zatim Staljinu ide na dušu oko 40 milijuna, Hitleru oko 30 milijuna, a Josip Broz, kojega pseudo-antifašisti još uvijek nazivaju ″ljubičicom bijelom″, zauzima među svjetskim krvnicima 13. mjesto s 570.000 likvidiranih mahom nevinih ljudi.

Poistovjećivanje komunizma i antifašizma jest primjer najbezočnijega izokretanja i krivotvorenja povijesnih činjenica.

Zaključit ću riječima Hannah Arendt – jedne od najznačajnih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, Židovke odgojene u socijaldemokratskoj obitelji, protivnice svih totalitarizama, veleumne žene koju je progonio i zatvarao Gestapo zbog čega je emigrirala u Ameriku. Hannah Arendt je nakon Drugoga svjetskog rata rekla: ″Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.″ Toj se njezinoj ″revizionističkoj″ izjavi ne može odreći utemeljenost i snaga – neumorno je valja isticati i ponavljati.

Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji hrvatskoga programa Vatikanskoga radija – sretan vam Dan državnosti!

Ovdje poslušajte prilog: Osvrt na Dan antifašističke borbe i Dan državnosti

 

24 lipnja 2018, 16:59