Nadbiskup Fernández: Spašava nas Osoba, a ne doktrina
Andrea Tornielli
Teologija koja raste i produbljuje se u dijalogu među teolozima i u razgovoru sa znanošću i društvom. Ali uvijek u službi evangelizacije. Nadbiskup La Plate Víctor Manuel Fernández smatra da je to zadaća koju mu je povjerio papa Franjo, kako proizlazi iz pisma koje mu je rimski biskup poslao u isto vrijeme kada ga je imenovao pročelnikom Dikasterija za nauk vjere. Nadbiskup Fernández je bio bliski suradnik pape Bergoglia još kada je bio nadbiskup Buenos Airesa. U razgovoru za vatikanske medije novi pročelnik, koji će dužnost preuzeti u rujnu, objašnjava što znači naviještati evanđelje i čuvati vjeru danas.
Ekselencijo, zašto je Papa Vaše imenovanje popratio pismom i što ono znači?
U tomu je nedvojbeno važno značenje. Zato što mi je Papa najavio da, zajedno s dekretom o imenovanju, želi poslati pismo da 'pojasni' značenje moje misije. Pismo sadrži najmanje šest jakih točaka koje pozivaju na razmišljanje, ali ja to tumačim da je tim tekstom na neki način anticipirao primjenu Apostolske konstitucije Praedicate Evangelium. Jer traži teologiju koja dozrijeva, koja raste, koja se produbljuje u dijalogu među teolozima i u razgovoru sa znanošću i društvom. Ali sve to u službi evangelizacije. Postavljanje ovog dikasterija nakon onoga za evangelizaciju već je prenijelo tu poruku, ali pismo pape Franje to čini jasnijim. Činjenica da je za pročelnika izabrao teologa koji je bio i župnik potvrđuje to na drugi način.
Što danas znači "čuvati" vjeru?
Papa Franjo kaže da je izraz "čuvati" bogat značenjem. Svakako ne isključuje pozornost, ali izražava da se nauk vjere čuva prije svega rastom u njegovu razumijevanju. Čak i situacija u kojoj se valja suočiti s mogućom herezom trebala bi dovesti do novog teološkog razvoja u kojemu dozrijeva naše razumijevanje nauka, a to je najbolji način za čuvanje vjere. Ako je jansenizam, primjerice, mogao ustrajati toliko dugo, to je zato što su postojale samo osude, ali ne i odgovor na određene legitimne namjere koje su se mogle sakriti iza pogrešaka i bez odgovarajućeg teološkog razvoja tijekom vremena.
Kako se naviješta evanđelje, kako se vjera prenosi u sve više sekulariziranim kontekstima naših društava?
Uvijek nastojeći što bolje pokazati svu njezinu ljepotu i privlačnost, ne unakazujući ju zarazom svjetovnim kriterijima, nego uvijek pronalazeći dodirnu točku koja joj omogućuje da bude uistinu znakovita, rječita, dragocjena za onoga tko ju sluša. Bez dijaloga s kulturom, riskiramo da naša poruka, koliko god bila lijepa, postane nevažna. Zbog toga sam zahvalan za vrijeme provedeno kao član Papinskoga vijeća za kulturu, gdje sam uz kardinala Ravasija mnogo naučio.
Koje značenje i aktualnost imaju riječi koje je Benedikt XVI. stavio u prolog enciklike Deus caritas est: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac”?
Prikladno je prisjetiti se tih riječi danas. Nijedan vjerski nauk nije promijenio svijet ako se nije zbio događaj vjere, susret koji preusmjerava život. I to ne vrijedi samo za kršćanstvo, nego se može vidjeti i u povijesti religija. Primjerice, u krizi hinduizma i njegovoj kasnijoj obnovi s himnima Krišni i u brojnim drugim prilikama. Bez iskustva živoga Krista koji ljubi i spašava ne možemo oblikovati svoje "biti kršćani", a usredotočiti se na prepiranje i raspravljanje sa svima neće pomoći da taj razvoj dozre u ljudima. Ta rečenica Benedikta XVI. poziva nas da razvijemo čvrstu i utemeljenu teologiju, ali jasno usmjerenu na služenje tom događaju.
